Jako glasno i nevjerojatno blizu

„Prava je šteta što moramo živjeti, ali je prava tragedija što možemo živjeti tek jedan život.“

AUTOR: Jonathan Safran Foer

NAKLADNIK: Algoritam

Koliko možemo patiti za voljenima? Što smo sve voljni napraviti kako bismo shvatili što se dogodilo i jesmo li mi na bilo koji način krivi?

„Nema ničega što bi moglo uvjeriti nekoga tko ne želi da ga uvjere.“

Jako glasno i nevjerojatno blizu svoju radnju plete oko devetogodišnjeg Oskara Schella, iznimno inteligentnog i znatiželjnog dječaka koji kreće u potragu po New Yorku nakon što otkrije tajanstveni ključ u stvarima svog preminulog oca. „Usred tog razbijenog stakla nalazila se malena omotnica, približno veličine kartice za bežični internet. Koji sad…? Otvorio sam je, a u njoj se nalazio ključ. Koji sad…koji sad…? Ključ je izgledao čudno, očito bio iznimno važan, jer je bio deblji i kraći od običnih ključeva.“ Njegov otac Thomas Schell poginuo je u napadu na Svjetski trgovački centar 11. rujna, a Oskar vjeruje da će ga pronalazak brave kojoj pripada ključ približiti razumijevanju očeve smrti kroz pet četvrti New Yorka i možda ponuditi neki oblik sretnog završetka. „Bilo je toliko način na koje je čovjek mogao umrijeti, a ja samo moram doznati kako je on umro.“

Oskarovo putovanje isprepleteno je pričama njegovih bake i djeda. Oskarovi djed i baka preživjeli su bombardiranje Dresdena tijekom Drugog svjetskog rata, a njihova pisma i način na koji pišu otkrivaju nam njihov put iz Europe do Amerike i kompleksnost njihova odnosa. Teme komunikacije i šutnje protkane su kroz cijelu pripovijest. Pisma Oskarovih bake i djeda otkrivaju njihovu nesposobnost iznošenja svojih traumatičnih iskustava i utjecaja šutnje na njihov odnos. Ova se tema proteže na Oskarovu vlastitu borbu da se poveže sa svojom emocionalno udaljenom majkom i njegove pokušaje da održi sjećanje na oca živim.

„Stid je kada okrenete glavu od nečega što želite. Sram je kada okrenete glavu od nečega što ne želite.“

Jako glasno i nevjerojatno blizu format je romana s kojim sam se ja prvi put susrela jer Foer koristi eksperimentalne narativne tehnike, uključujući fotografije, pisma i nekonvencionalnu tipografiju, kako bi produbio emocionalni učinak i istaknuo fragmentiranu prirodu sjećanja i tuge. Slike sežu od kvaka do gomile ljudi, a svaka simbolizira različite aspekte Oskarove potrage i njegovog pokušaja da shvati očevu smrt. Foer koristi nekonvencionalne tipografske rasporede kako bi odražavao psihološka stanja likova i kaotičnu prirodu njihovih iskustava. Primjerice, postoje stranice s jednom rečenicom ili riječju, prazne stranice, pa čak i tekst koji se preklapa. Jedan od najupečatljivijih vizualnih elemenata je flipbook sekvenca na kraju romana, koja prikazuje čovjeka koji pada sa zgrade, povezano s traumatičnim događajima od 11. rujna. Ova sekvenca, kada se okrene, izgleda kao da pokazuje čovjeka koji se uzdiže, simbolizirajući preokret tragedije i oblik emocionalnog iscjeljenja. Iako cijenim upotrebu vizualnih elemenata, meni je osobno to bilo iznimno ometajuće i varljivo jer nisam mogla uhvatiti emocionalni učinak priče i Oskarovo stanje uma.. Međutim, za one koji su spremni prihvatiti Foerov eksperimentalni pristup, slike i vizualni elementi dodaju značajnu dubinu i oštrinu pripovijesti.

Foerova karakterizacija jedan je od meni osobno enigmatičnih elemenata romana. Oskar je složen protagonist sa, rekla bih, poremećajem pažnje, čija su perspektiva i inventivna mašta izvor samo njemu znanog humora. Oskarove osobine, poput njegovog enciklopedijskog znanja, njegovih inventivnih ideja i njegovih specifičnih fobija, pridonose njegovom jedinstvenom karakteru. Međutim, te se osobine čine izrazito pretjeranima. Pokušaj pisanja Jonathana Safrana Foera perspektive djeteta za mene je bio prilično naivan. Narativ Oskara Schella često je obilježen naprednim rječnikom, složenim mislima i filozofskim razmišljanjima koja se čine izvan shvaćanja tipičnog devetogodišnjaka. Iako je Oskar prikazan kao iznimno inteligentan, njegova zrelost i dubina za mene jednostavno nisu držale vodu. Oskar pokazuje razinu emocionalnog uvida i samosvijesti koja je rijetka za nekoga njegove dobi. Unatoč njegovoj prerano sazreloj prirodi, Oskarovo ponašanje i reakcije ponekad se mogu činiti nedosljednima tipičnom ponašanju djeteta. Njegovoj razrađenoj potrazi po New Yorku, njegovoj interakciji sa strancima i njegovom rješavanju složenih emocionalnih problema često nedostaje spontanost i jednostavnost karakteristična za djecu.

Iako je Jako glasno i nevjerojatno blizu dobio pohvale za svoj inovativni stil i emocionalnu dubinu, mene je sve to jednostavno zaobišlo. Korištenje 11. rujna kao pozadine za Oskarovu priču meni je više sličilo iskorištavanju nacionalne tragedije za postizanje dramatičnog učinka. Ton i narativni pristup romana često su mi djelovali pretjerano sentimentalno. Oskarova prerana zrelost i njegova neobična, zapažanja ponekad su mi se činila dosadnima, a ne simpatičnima. Iako smatram da je Oskar jedinstven i uvjerljiv lik, njegov napredni intelekt i maniri čine mi se jednostavno nerealnim za jednog devetogodišnjaka. Dijalozi, osobito Oskarovi, ponekad mi djeluju neprirodno ili pretjerano stilizirano. Iako razumijem da je autor to možda napravio namjerno kako bi se istaknuo njegov jedinstveni karakter, smatram da je to umanjilo realističnost interakcija i na kraju su razgovori izgledali scenski.

„Čovjek se ne može zaštititi od tuge, a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.“

Koliko nam je roman bio kompleksan pokazuje činjenica da nas je samo tri pročitalo knjigu. Najviša je ocjena bila četvorka, pa nam čitateljica koja je dala najvišu ocjenu zapravo objasnila o čemu se u knjizi radi i pomogla nam da shvatimo sve zavrzlame. Otkrila nam je i da je autor romana muž autorice Nicole Krauss koja je napisala Povijest ljubavi, pa nam je bilo jasno odakle svo silno prebacivanje u različita vremenska razdoblja iz perspektive različitih likova. I Jonathan Safran Foer i Nicole Krauss slavljeni su zbog svoje duboke emocionalne rezonancije i istraživanja složenih tema. Njihovi romani često zadiru u ljubav, gubitak, sjećanje i potragu za smislom, stvarajući bogato razvijene likove koji se bore s dubokim osobnim i egzistencijalnim pitanjima. Oni također koriste međusobno povezane narative, spajajući živote različitih likova kako bi istaknuli šire teme i međusobnu povezanost ljudskih iskustava. Oba autora uključuju povijesne događaje u svoje priče, koristeći te kontekste za oblikovanje života i odluka svojih likova. Na primjer, Foer istražuje holokaust i 11. rujna, dok Krauss često ispituje židovsko iskustvo i utjecaj Drugog svjetskog rata.

Shvatile smo kako svi likovi imaju ozbiljnih problema u svom životu, od bake i djeda koji su imali najčudniji odnos u povijesti ljubavnih veza, dok je Oscar imao ili ADHD ili autizam i vrlo bujnu maštu.

Radnja na poleđini se činila obećavajućom, ali je sve unutra bilo zbunjujuće, od djedovog negovorenja, do traženja ključa po cijelom New Yorku. Slike unutar romana nisu pričale neku priču, osim one na kraju. Doduše, nismo ni tu shvatile, ali nam je jedna članica objasnila kako je to niz fotografija ljudi koji su bili zatočeni u WTC-u, pa su se na kraju odlučili na skok s nebodera.

Na kraju, ne znamo bismo li vam preporučili knjigu ili ne, ali imate film s Tom Hanksom u glavnoj ulozi kojega hvale. Imali smo samo tri ocjene, te je ukupni zbir na kraju balade iznosio 3,2.

„Bolje je ostati bez nečega nego nikada ništa ne imati.“

Jako glasno i nevjerojatno blizu je roman koji potiče na razmišljanje i plijeni pažnju svojim inventivnim stilom i dubokom ljudskom pričom. Jonathan Safran Foer osmislio je pripovijest koja je i posveta postojanom duhu New Yorka i meditacija o univerzalnom iskustvu tuge.

Volite li kada odrasli portretiraju djecu?

Grickajmo knjige zajedno!