„Mislim da je moguće osloboditi se duha. Ali to moraš željeti.“
AUTOR: Jessie Burton
NAKLDNIK: Profil
Osim što još nisam objavila recenziju Minijaturistice, nisam ni Muzu pročitala! Nisam ju ni naručila još, a već mi je u ruke stigla nova knjiga Jessie Burton, Ispovijest. Htjela sam prvo naručiti Muzu, pročitati ju u miru i onda se pozabaviti Ispovijesti, ali sam bila previše nestrpljiva. Možda da sad odem naručiti Muzu?
„Fikcija ništa ne ispravlja, ali barem pokušava.“
Za početak, pitanje. Jeste li nekada bili slaba ličnost u vezi? Znam, teško pitanje. Nitko ne voli biti slab. Čak i ako je u odnosu „slabiji“, teško da ćemo si to priznati. Ja sam bila slaba ličnost u svojoj vezi. Doduše, bilo je to prije skoro desetljeće, ali sam osvijestila svoju tadašnju slabost tek nakon što sam izašla iz te veze.
Nije bilo grozno, da se razumijemo. Bilo je lijepo imati nekoga, međutim, bilo je izrazito toksično. Doduše, fascinantno mi jekoliko sam bila slijepa za te stvari, ali srećom, završilo je.
Long story short, zapostavljala sam samu sebe. Konstantno. Sve svoje obveze sam okretala prema njemu, kako god sam znala i mogla, samo da stalno budem na raspolaganju. Uvijek sam bila pri mobitelu, odgovarala na poruke u roku jedne milisekunde, prestajala sa svime ako bi on slučajno obratio pozornost na mene. I mislila sam da sam apsolutna sretnica. Ono, dobitak na lutriji.
Gledajući iz ove perspektive, malo sam si smiješna bila. I mlada. I naivna. I znam da si to više nikad ne bi dopustila. Ne bi više zapustila sebe zbog nekoga. Naučila sam svoju lekciju. Iz svega toga sam izašla bolja i snažnija, pametnija.
No, što kad se to ne dogodi?
Elise Morceau upoznaje poznatu spisateljicu Constance Holden s kojom odmah klikne na prvu. Constance je na vrhuncu svoje spisateljske karijere. Napisala je Srce od voska, a po njemu se ubrzo snima film u Hollywoodu. Takva prilika se jednostavno ne propušta.
I dok Constance osjeća neopisivu sreću što kreće put Los Angelesa, Elise nije sigurna kako će se snaći. Odselit će se. Promijenit će grad, državu, kontinent. Živjet će s nekim. Ali, bit će nebitna. Jer idu zbog Constance. Ona je važna. Ona je bitna. Ona mora biti sretna. „Elise je vjerovala da je cijeloga života na prstima hodala oko ruba vulkanskog kratera čije dubine nije mogla izmjeriti, ali koji je bio pun nečega moćnog, nečega što joj nikada prije nije bilo dano da vidi.“
Elise nije htjela biti bitna drugima. Nije se htjela isticati. Htjela je samo biti blizu Constance, bez toga glamura Los Angelesa. Samo je htjela da joj Connie posveti više pažnje. Ništa više.
„Umjetnost nije istina, ona je laž koju ljudi izgovaraju kako bi rekli istinu.“
Ipak, svega je naprosto bilo previše i Elise je donijela odluku koja će promijeniti tok svega i svih. Sve će biti drukčije.
Rose Simmons je uvijek ostavljala sebe po strani. „Poznavala sam sreću – ali shvatila sam da sreću drugih ljudi osjećam mnogo snažnije nego vlastitu.“ Došla je u određene godine, a duboko u sebi je osjećala kako nije postigla ništa u životu. Nije bila zadovoljna nijednim aspektom sebe. „Nisam bila dovoljno dobra da moja majka ostane sa mnom.“
„U ovome svijetu nemaš drugog izbora, osim da si vjeruješ.“
Njen otac bi uvijek nekako izbjegavao odgovore o njenoj majci, tako da je ona imala samo mrvice od nje. Očekivala je da će joj tata nešto reći, barem kako bude odrastala, no on je ostao obavijen velom tajni.
Naposljetku joj je rekao ime. Constance Holden.
Izbezumljena od ovako bitne informacije, Rose se već našla na vratima spisateljice koju je svijet zaboravio. „Cijeli život služila sam se fantazijama. Sada pokušavam saznati istinu.“
A što će Constance reći? Hoće li uopće razgovarati o njenoj majci? Ili će ju više zanimati Rose? „Želim da cvateš.“
Pitanje je hoće li Rose biti jači karakter ili će ići stopama svoje majke i jednostavno nestati.
„Nama ljudskim bićima teško je znati što smo točno spremni izgubiti prije nego što nam se to dogodi.“
Rasprava o Ispovijesti na čitateljskom klubu bila je, kao i uvijek, jako zanimljiva. Ocijenili smo je prosječnom ocjenom 3,4, skoro slaba četvorka, ali s obzirom da smo joj našli dosta zamjerki, nismo joj mogle pokloniti veću ocjenu. Možda iduće polugodište. Zanimljiva je stvar što nitko knjizi nije dao ocjenu 5, što je prvi put – uvijek nam se potkrala neka petica u ocjenjivanju.
Složile smo se u jednom – romanse čita vrlo brzo. Međutim, radnja nas nije dotakla, odnos glavnih likova nas se nije dojmio i bile smo razočarane krajem romana. Iako je većina nas rekla kako su zaboravile masu detalja iz, u žaru rasprave smo se puno toga sjetile i na koncu secirale. Posebice smo autorici zamjerile vrlo lošu izvedbu zapošljavanja Rose. Od osobe kao što je Constance očekivale smo puno više; makar da će provjeriti koga to točno zapošljava. Složile smo se kako su Rosie i njezina majka zapravo slabe ličnosti kojima je trebao netko „jak“ kako bi dale smisao svojim inače beznačajnim životima.
Kraj se nijednoj čitateljici nije svidio. Usporedili smo nedorečen kraj s knjigom Braneći Jacoba, ali smo se složile kako u je u Jacobu kraj imao smisle, dok ovdje nije - Jessie Burton cijelu je radnju gradila oko toga gdje je majka, da bi na kraju završila roman s mnoštvom upitnika. Dotaknule smo se i prijevoda: u hrvatskom izdanju imamo Ispovijest, dok na engleskom imamo The Confession - priznanje, što puno bolje odgovara radnji knjige s obzirom da se ispovijest (ili priznanje) proteže na svega koji ulomak.
Svi bi mi htjeli da nas netko voli. Pritom najčešće nećemo pomisliti na roditeljsku ljubav, jer bi se ona trebala itekako podrazumijevati. A ako nemamo roditeljsku ljubav, hoćemo li mi znati voljeti? I od koga ćemo naučiti kako voljeti?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments