Drugi peron, četvrti kolosijek

AUTOR: Mirela Španjol Marković

NAKLADNIK: Beletra

„Nisam znala to da od sebe ne mogu pobjeći.“

Možemo li pobjeći od onoga tko smo? Možemo li se maknuti od onoga što su nam ugradile naše obitelji, naša okolina, mjesto, država? Možemo li povući crtu i stvoriti samoga sebe neovisno o mjestu koje nas je odgojilo?

Protagonistica je profesorica na prestižnom američkom sveučilištu koja pomaže svima, osim sebi. Sjećanja ju podsjećaju i vraćaju u djetinjstvo kojemu ne može pobjeći, bez obzira na ocean koji ju dijeli od mjesta u kojemu je odrasla. „Mislila sam da će mi vrhunsko obrazovanje, dekanove nagrade, odlazak u Ameriku, stipendije, doktorat, karijera, katedra za psihologiju i europsku književnost, sve o čemu sam sanjala izbrisati sjećanja na neke bolne trenutke iz djetinjstva.“

A sjećanja ne prestaju navirati. Njezin bratić u dvorištu kod bake, obiteljski ručkovi, obiteljske svađe, miješani brakovi, religija, komunizam, socijalizam, rat. „Mrzimo jedni u drugima ono što kod sebe ne volimo.“

„Ljubav zaista ne nestaje, samo prelazi iz jednog oblika u drugi.“

Mjesto događanja? Slavonija. Ta napaćena Slavonija. Koliko god bila bogata i plodonosna, uvijek ostane po strani. Zanemarena, odbačena, uništena, podijeljena, prazna. „Slavonija mi i dan danas izgleda kao neki začarani kraj u kojem vrijeme stoji, ništa, apsolutno ništa ne mijenja se u načinu života i beskrajnoj toplini i srdačnosti tih ljudi.“

Drugi peron, četvrti kolosijek. Mjesto odakle se odlazi iz Slavonije. Mjesto na kojemu se odlazi u Zagreb, u obećani grad. Mjesto s kojega će i naša protagonistica otići, prvo u Zagreb, a onda daleko preko oceana, da bi shvatila kako nikakva terapija neće iz nje izbrisati djetinjstvo koje je odredilo njezin tok odrastanja.

„Ljudi bježe od tuđe tuge i boli kao od kuge, spašavajući vlastiti mir.“

Što s djetinjstvom? Bakom koja je morala imati kontrolu nad svime, samo kako bi shvatila kako ne može kontrolirati apsolutno ništa, već samo okrenuti glavu na drugu stranu. Tetom, koja se odcijepila od obitelji samo kako bi nešto dokazala. Mamom koja je uvijek morala biti u prvu. Ocem koji je sve ignorirao. Bratićem koji je nesretno završio.

„Ništa nije tako teško kao ta nemoć da oprostimo. Veže progonitelja i žrtvu, sve dok jednom ne shvatiš da samo u oprostu leži sloboda.“

I što kad se sve uruši? Kad naučeni obrasci ponašanja nestanu? Kada sustav ispari pred očima i kada se stvori neki novi? Kada država u kojoj se rodiš više ne postoji? Kada se iz Amerike vraćaš u zemlju, novo izgrađenu zemlju koja bi trebala biti tvoja, a koju nisi upoznao ni shvatio jer je nastajala kada su protagonistici u mislima morale biti samo igračke i školska zadaća? „Možeš li zamisliti u kakvoj je boli stvorena ta zemlja, a da ne budeš povrijeđen, ranjen, otrgnut od svega u čemu si rastao, zbunjen i povrijeđen jer je nestalo nešto u što si vjerovao tolike godine?“

Puno pitanja, a svaki odgovor je bolan. Nedorečen. Besmislen, a opet smislen. Krnji.

Drugi peron, četvrti kolosijek knjiga je o odrastanju u prosječno disfunkcionalnoj obitelji u disfunkcionalnoj državi. Knjiga je to o perspektivi djeteta koje mora naći svoj put. O djetetu koje odrasta u ženu. Ženi koja pati zbog odrastanja u obitelji u kojoj je sustav vodio glavnu riječ. Ženi koja je ostala bez svog identiteta jer je dobila novi kojeg ne razumije u potpunosti.

„Sila stvara otpor.“

Zašto uzeti knjigu u ruke? Zato što ste se jednom našli na drugom peronu, četvrtom kolosijeku. Zato što nijedna obitelj nije savršena. Zato što ništa nije savršeno. Zato.

Grickajmo knjige zajedno!