Dnevnik iz Guantanama

AUTOR: Mohamedou Ould Slahi

IZDAVAČ: Profil

Koliko smo (ne)sretni što smo rođeni baš tu gdje jesmo? Koliko smo (ne)sretni što imamo boju kože kakvu imamo? Vjerujemo li da je pravda na našoj strani? Vjerujemo li da nas država u kojoj smo se rodili štiti?

Mohamedou Ould Slahi vjerovao je pravdu i vjerovao je da ga Mauritanija, njegova domovina, štiti. Nakon uspješnog školovanja u Mauritaniji, dobio je stipendiju na sveučilištu u Njemačkoj, gdje je diplomirao i stekao zvanje elektroinženjera. Boravio je tamo i radio. Tijekom 1991. godine, otišao je u Afganistan i pridružio se mudžahedinima kako bi pomogao svrgnuti komunističku vlast. Zajedno s mudžahedinima, borile su se i Sjedinjene Američke Države. Nakon toga, vratio se u Njemačku i nastavio raditi. Kada mu je Njemačka odbila produžiti vizu, preselio se u Kanadu. 2000. godine, odlučuje se vratiti nazad u Mauritaniju.

Na putu do Mauritanije, dva puta su ga pritvorili zbog povezanosti s Milenijskom urotom (bombardiranje zračne luke u Los Angelesu). Vlasti su zaključile kako je on povezan s urotom jer je pohađao istu džamiju kao i čovjek koji je izvršio napad. Zamislite da vas netko optuži zbog nečega zato što idete na ista mjesta kao i osoba koja je zapravo počinila kazneno djelo. Prvo su ga ispitivali agenti FBI-ja (iako nije američki državljanin), te nakon toga mauritanske vlasti. Zamislite da američkog građanina ispituje vlada Mauritanije. Ne možete to zamisliti? Ne mogu ni ja.

Nakon što su vlasti (iako množina, zapravo se isključivo misli na Ameriku) zaključile kako on nije povezan s tim događajem, puštaju ga na slobodu. No, ta sloboda je bila kratkog vijeka. Neprestano je bio pod nadzorom, više puta privođen, nebrojeno puta ispitivan, iako protiv njega nisu nađeni nikakvi dokazi niti je podignuta kakva optužnica.

„Oni koji se odreknu osnova slobode kako bi dobili malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost.“ Ben Franklin

Ipak, krajem 2001. godine, mauritanske vlasti ga predaju agentima CIA-e, te ga se premješta u Jordan, iz Jordana u zloglasni zaljev (zatvor) Guantanamo. U mauritanskom ustavu (a vjerujem u ustavu bilo koje zemlje) stoji kako vlasti neće izručiti svog građanina bilo kojoj državi ako protiv njega nije podignuta optužnica. Pogotovo ne dvjema državama. A protiv Mohamedoua nije bila podignuta nikakva optužnica.

„Kad vojska krene, istina stane.“

A ako ne postoji optužnica, ne znači li to da se osobu ne smije zatvoriti, a kamoli izručiti na drugi kontinent? Izgleda da ne. Zanimljivo je da je prvo bio optužen za Milenijsku urotu, pa onda za događaje vezane uz Jedanaesti rujna, iako je potvrđeno i dokazano da on nikad nije nogom kročio na teritorij Sjedinjenih Američkih Država.

„Problem je u tome što ne možeš samo priznati nešto što nisi učinio; moraš otkriti detalje, koje nemaš kada ništa nisi učinio.“

Podvrgnut mučenju, Mohamedou se jednostavno nije predao. Naučio je engleski jezik i napisao sve što je doživio proteklih godina u zatočeništvu. Zbog njegovih odvjetnika, ova knjiga ugledala je svjetlo dana. No, ipak ne u cijelosti. Različite riječi, dijelovi rečenica, pa čak i cijele stranice zatamnjene su kako u javnost ne bi došle informacije koje bi bile nelagodne za određene državne službe.

Zanimljiva je činjenica što je američki Vrhovni sud, dok je Mohamedou bio u Guantanamu, donio presudu da zatvorenici iz Guantanama imaju pravo na takozvani „habeas corpus“. Habeas Corpus jest zakon u kaznenom pravu koji štiti osobnu slobodu od samovolje izvršne vlasti. On između ostalog podrazumijeva načelnu zabranu uhićenja bez sudskoga naloga, zabranu duljeg zadržavanja u pritvoru bez ozbiljnih dokaza o krivnji kod teških kaznenih djela i nalaže brzo izvođenje pred sud te zabranjuje maltretiranje u istrazi. Mohamedouov habeas corpus je odobren na suđenju i naloženo je njegovo puštanje, no međutim, uložena je žalba na tu odluku i do trenutka kada je knjiga objavljena, taj slučaj je još uvijek na razmatranju.

S obzirom na cenzuru u knjizi, moram priznati kako ju nije bilo baš lako čitati, iako je napisana jednostavnim jezikom. Kako nemate ideju o imenima ljudi, službama, prostorijama i mjestima u kojima se radnja događa, vrlo se lako možete zagubiti. Ipak, bez obzira na cenzuru, možete shvatiti kroz kakav je teror Mohamedou prošao.

Koju mi knjigu preporučate napisanu prema istinitom događaju?