„Zakon je malj, nije skalpel.“
AUTOR: William Landay
NAKLADNIK: Algoritam
Znam kako je biti dijete, a već mjesec dana znam i kako je biti roditelj. Znam koliko je roditeljska ljubav jaka i koliko sam spremna napraviti sve na svijetu da moje dijete bude dobro. I bez obzira koliko godina imala, moji roditelji mene gledaju kao dijete, isto kao što ću ja vjerojatno gledati vlastito.
Vjerujem da bi roditelji svoju djecu stalno držali pod svojim budnim okom kako bi ih zaštitili od vanjskog svijeta. Voljeli bi da ih mogu staviti pod stakleno zvono, tako da im ništa ne može nauditi. U isto su vrijeme svjesni kako ih moraju pustiti jer moraju svoju djecu naučiti samostalnosti i odgovornosti. Naposljetku, djeca će jednom otići.
„Biti uvjeren u nešto nije isto što i biti u pravu.“
Koliko god su na početku ovisni o roditeljima, tako se odrastanjem postupno odvajaju od njih, razvijajući svoju vlastitu svijest i ličnost. Postaju buntovni. Traže svoje mjesto pod suncem, pokazujući kako mogu sve sami, kako im ne treba tuđa pomoć. Naravno, vole svoje roditelje, ali moraju se dokazati. Moraju pokazati kako su odrasli. Samo, do koje granice?
Jacob Barber ima 14 godina. Njegov kolega iz škole, Ben Rifkin biva brutalno ubijen. Pronađen u parku, bez ikakvih naznaka o mogućem počinitelju. Tri ubodne rane, licem okrenutim prema dolje.
„Ljudski čimbenik u bilo kojem sustavu uvijek je podložan pogreškama.“
Na mjesto događaja pozvan je pomoćnik tužitelja, Andrew Barber, Jacobov otac. On ima osjećaj kao da ih netko stalno promatra, da se netko iza kulisa sve dirigira i navlači ih za nos. Nemaju ništa.
Svjedoci nisu ništa posebno vidjeli, a ispitivanje njegovih školskih kolega zahtijeva poseban protokol. Mora biti u prisutnosti roditelja, skrbnika, odvjetnika. Ne moraju odgovoriti na postavljeno pitanje, a ukoliko im u bilo kojem trenutku postane nelagodno, ispitivanje se prekida.
„Čin ne stvara krivnju ako um nije kriv.“
Postojala je još jedna stvar. Sukob interesa. Andrewov sin išao je u školu s Benom. Međutim, Andrew vidi to samo kao način pomaganja zajednici. Nije on kriv što je njegova zajednica tako mala. Vjeruje kako ima povjerenje ljudi oko sebe jer se dokazao kao sposoban i kompetentan pomoćnik tužitelja.
Nakon tapkanja u mraku, napokon se pojavio jedan dokaz. Otisak prsta. Taj je otisak bio jedina stvar oko koje se tužiteljstvo moglo uhvatiti i zatvoriti krivca koji je ubio nevino dijete. Samo je jedna stvar sporna. Andrew saznaje kako je otisak Jacobov. „Nekad smo, kao i svi drugi, budućnost mjerili duljinom naših života, a sad – kao da je ta budućnost dobila svoju definitivnu krajnju točku.“
„Sudnica je tvornica koja nasilje sortira po taksonomiji zločina, a od osumnjičenika proizvodi kriminalce.“
Jacob tvrdi da je nevin, a Andrew mu vjeruje. Naravno da mu vjeruje, otac mu je. Maknut je s mjesta pomoćnog tužitelja i sad priprema obranu za Jacoba. Kako tužiteljstvo skuplja dokaze i svjedoke, tako se sve ono što je Jacob pričao umanjuje i blijedi. Andrew ipak ne odustaje. Njegov je sin nevin. To jednostavno ne može biti istina. No, dok se on tako čvrsto hvata za sinovu nevinost, sve se oko njega počinje raspadati. Koliko će se dugo moći držati dok polako shvaća kako sve manje i manje zna o vlastitom sinu?
Ipak, on još uvijek ima sina. „Hvala Bogu. Hvala Bogu da je uzeo njegovo dijete, a ne moje. Ne vjerujem da bih preživio taj trenutak.
„Nitko vrijedan poznavanja ne može biti do kraja poznat; nikoga vrijednog posjedovanja ne možeš posjedovati potpuno.“
Mislim da sam sretna što sam čitala ovu knjigu dok nisam postala roditelj. Duboko me je potresla, ali mislim da bi me izula iz cipela da sam ju čitala kao roditelj, jer ono što je napisao William Landay je naprosto nevjerojatno.
On nije napisao samo krimić. Napisao je pravu obiteljsku dramu, prodirući u samu njezinu srž. Naravno, pozabavio se pitanjem optužnice i sudskog procesa, no svoj je pečat ostavio na odnosima unutar obitelji.
„Bio okrivljen ili nevin, obrana je tako strahovito skupa da je sama po sebi ogromna kazna.
Što se zapravo dogodi kada je optužnica podignuta, kada netko baci sumnju na ubojstvo i želi dokazati tko je ubojica? Uzimajući u obzir da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, može li osoba nastaviti normalno funkcionirati?
Što to znači za zajednicu? Vjeruju li oni u nevinost ili su već u sebi donijeli svoju presudu? Gdje nestaju prijatelji? Smije li se optuženi nasmiješiti u javnosti? Znači li to da je pakostan i da se ruga u lice pravdi koja ga nije uhvatila? Ili mu je to tek prvi smiješak u moru crnih dana?
„Sustav je onoliko dobar koliko su dobri ljudi koji ga provode.“
Kako obitelj nastavi funkcionirati? Pitaju li se oni poznaju li svoje ukućane? Pitaju li se gdje su pogriješili u odgoju? Mogu li se uopće pogledati u oči? Na koncu, boje li se biti svi na okupu?
Braneći Jacoba dobio je prosječnu ocjenu 4,27. Tema nam se svidjela, iako se ne bi u potpunosti složili da knjiga pripada trileru kao što je to naznačeno na poleđini knjige, nego više obiteljskoj drami. O knjizi smo raspravljale puno duže nego inače – trebalo je razglabati o obiteljskoj drami, odnosima među supružnicima i djecom, sudnici, procesu suđenja, ali i o genu za ubojstvo. Valjda nam te depresivne teme daju inspiraciju za polemike.
Grickajmo knjige zajedno!
Comments