Blijed pogled na bregove

AUTOR: Kazuo Ishiguro

NAKLADNIK: Mitopeja

Naučila sam svoju lekciju. Kao knjiški moljac koji objavljuje recenzije knjiga, ovaj sam put uzela u ruke najnoviju knjigu u izdanju Mitopeje. Što je bilo teško, jako teško, jer sam u isto vrijeme dobila THE Nordijsku mitologiju, divno luksuzno izdanje i Blijed pogled na bregove.

Ovaj sam put zaključila kako bi bilo u redu prvo pročitati Blijed pogled na bregove, jer ako krenem s Nordijskom mitologijom, recenziju Blijedog pogleda na bregove ćete dobiti negdje 2020. godine. Ako i tad. U međuvremenu sam dečka streljala pogledom dok se smijao i čitao Nordijsku mitologiju.

Blijed pogled na bregove. Trebalo mi je mjesec dana da naučim kako se knjiga zove. Svaki put kad sam izgovorila naslov knjige, zvučalo je predugačko i pogrešno. Svaki sam put morala ili googlati naslovnicu ili uzeti knjigu u ruke. Svaki put.

Mitopeja nam je ovaj put donijela prvi roman sira Kazua Ishigura, s posebnim dodatkom, predavanjem povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost.

Kazuo nam donosi lik Etsuko, koja se prisjeća razdoblja kada je živjela u Nagasakiju. Prisjeća se tog razdoblja, jer joj je druga kćer došla u posjetu. Prva kćer, Keiko rođena je u Japanu, a druga, Nikki, u Engleskoj. Nikki dolazi u posjet majci jer je Keiko počinila samoubojstvo.

„Keiko je, za razliku od Nikki, bila čistokrvna Japanka, a taj su podatak brzo istaknule ne jedne novine. Englezi se vole držati svog poimanja da u našoj rasi postoji nagon prema samoubojstvu, kao da su daljnja objašnjenja nepotrebna; jer jedino su to izvijestili, da je bila Japanka i da se objesila u svojoj sobi.“

„Djeca izrastu u odrasle ljude, ali ne promjene se naročito.“

Etsuko nije imala nekakav odnos sa kćerima. Keiko i Nikki nisu nikada ni bile bliske. „Ona nije nikad imala udjela u našem životu – barem ne u mom i tatinom.“ Etsuko je imala Niki s drugim mužem, nakon što se odselila iz Japana, tako da je Keiko ostala bez oca. Zapravo, Keiko se odvojila od njih, tako da su oni samo živjeli u istoj kući, sve dok se Keiko nije odselila. „Možda zvuči morbidno da jedna majka misli na taj način, ali kad sam čula da se ubila, prva misao koja mi je prošla kroz glavu – prije nego što sam uopće shvatila da sam u šoku – bilo je pitanje kako je dugo tako ostala prije no što su je pronašli.“

Samoubojstvom se Etsuko počinje prisjećati starijih vremena, razdoblja dok je živjela u Japanu. Razdoblja prvog braka, trudnoće, odnosa sa svekrom, njezine prijateljice Sachiko, pogleda.

„Čovjek može raditi i davati svoj doprinos u jednome mjestu, ali kad sve dođe kraju, svejedno se hoće vratiti u mjesto gdje je odrastao.“

Radnja je smještena nakon Drugog svjetskog rata. Japan je u rasulu, opravlja se od posljedica bombardiranja, te gubi svoj nacionalni identitet. Kao gubitnici u radu, morali su platiti svoj danak. Nije više bilo na njima da odlučuju na koji će im način funkcionirati država. „Sve to nije ni izdaleka tako jednostavno kao što pretpostavljaš. Posvećivali smo se brizi oko prenošenja pravih odlika, oko odgajanja djece s ispravnim stavom prema svojoj zemlji, prema svojim bližnjima. U Japanu je nekoć postojao određeni duh koji nam je davao jedinstvenost. Samo zamisli kako današnjem dječaku mora biti. U školi ne usvaja nikakve vrijednosti – osim možda toga da od života treba sebično zahtijevati što god hoće. Vrati se kući, pa zatekne roditelje u svađi jer majka odbija dati glas za očevu stranku. U kakvo li smo stanje došli.“

„Ljudi u današnje vrijeme i prelako zaborave kome to duguju svoje obrazovanje.“

Japancima su došli Amerikanci, koji su počeli stvarati novi sustav, novi sustav vjerovanja, stavova, obrazovanja i samog glasanja. Od jedne tradicionalne patrijarhalne države, Japan se primicao novom ustroju, gdje su i žene smjele „mućnuti“ svojom glavom. Između generacija se u vrlo kratkom vremenu stvorio jaz koji se nije dao popraviti.

Takav jaz možemo vidjeti u glavnom liku Etsuko, koja je u svojoj obitelji sasvim sporedan lik. Ona i njezin muž ugošćuju svekra, koji ozbiljne rasprave vodi samo sa svojim sinom. Sinom, koji dijeli sve manje mišljenja sa vlastitim ocem. Etsuko samo sluša njihove razgovore i poslužuje im čaj. Tek kada joj muža nema, ona može „slobodno“ razgovarati sa svekrom, iako je i tada u poziciji žene koja je tu kako bi se brinula o domaćinstvu.

Etsuko je u to vrijeme bila trudna s Keiko, čekala je svoj prvo dijete. Gledajući kroz prozor svoga stana, uočila je trošnu kućicu u kojoj su živjele majka i kćer. Sachiko i Mariko. Etsuko je gledala način na koji Sachiko odgaja svoju kćer, te je često morala i preuzeti brigu o Mariko. Sachiko ju je često savjetovala i govorila kako će to biti kada Etsuko bude rodila. „Već sam se uvelike navikla na te njene igrice. To je samo nešto što djeca vole raditi. Nakon što postanete majka, Etsuko, morat ćete se naviknuti na takve stvari.“

„Majka može pružiti fizičke skrbi koliko god hoće, no treba joj pozitivan stav da odgoji dijete.“

Zašto pogled na bregove? Etsuko je imala predivan pogled. „Inasa je bregovito područje Nagasakija odakle puca pogled na pristanište, znamenito po brdskim pejzažima; nije bilo naročito daleko od mjesta gdje smo živjeli – zapravo, upravo sam bregove Inase vidjela s prozora svog stana.“

Ova knjiga donosi sa sobom mnogo promišljanja, mnogo skrivenih poruka između redova. Prvenstveno, možemo se zamisliti oko položaja žena u Japanu. Tradicionalnog položaja, gdje je žena majka i domaćica. Za nju u potpunosti razmišlja suprug. U svim aspektima života. Totalno krivo poimanje onoga da „dvoje postane jedno“. U ovom slučaju jedno u potpunosti preuzme drugo.

Druga stvar koja se nameće kroz knjigu je tko uopće snosi krivicu za samoubojstvo? Osoba koja se ubila? Da li je osoba koja se ubila hrabra jer je uspjela dići ruku na sebe ili je slaba jer se nije mogla nositi s nevoljama ovoga svijeta? Koliku krivicu snosi obitelj? Koliki je dio krivnje preuzela Etsuko? Znači li to da je ona bila grozna majka?

Čitala sam nekoliko puta ono što sam gore napisala, i zaista nisam sigurna hoćete li shvatiti ono što sam napisala. Kazuo ne piše za knjige za plažu. Čovjek piše tako da morate biti skoncentrirani. Onako skoncentrirani kao na satu matematike i fizike. Odvratite pogled jednom i u trenutku ne shvaćate ništa.

Dobro, nije baš toliko ekstremno. Pokopani div je takva knjiga. Blijed pogled na bregove malo manje. Svejedno, on piše na netipičan način i nisam sigurna da li su njegove knjige baš sa široke mase. Bilo je trenutaka u kojima sam se pitala do koje će granice naprezati moj radno iscrpljeni mozak, ali mi je onda došlo iz guzice u glavu da me i treba naprezati, jer sam onda i ja aktivni sudionik knjige. Kazuo, kad si slobodan za raspravu?