AUTOR: Rebecca Skloot
NAKLADNIK: Mozaik knjiga
„A dovoljna je samo jedna mala pogreška u bilo kojoj fazi dijeljenja da stanice počnu nekontrolirano rasti. Zatajenje samo jednog enzima, samo jedna pogrešna aktivacija proteina i moglo bi doći do pojave raka. Podivljala mitoza, tako se rak širi.“ Henrietta Lacks, siromašna crnkinja, 1951. godine imala je samo 31 godinu kada je umrla od raka vrata maternice. Prije početka terapije, liječnik joj je uzeo uzorak stanica bez njezina pristanka. Iako tada nije nitko polagao prevelike nade u stvaranje „besmrtnih“ stanica, Henriettine stanice žive još i danas. Od dana kad su uzete do sada nisu se prestale dijeliti, a zahvaljujući tome pronađeni su brojni lijekovi, kao i brojna cjepiva. Znanstvenici su uzgojili više od 50 milijuna metara kvadratnih HeLa stanica. Stanice su pomogle ne samo u otkrivanju lijekova, nego i u građenju tisuća znanstvenih karijera, a o njima je objavljeno preko 60 000 studija (svaki dan barem 10 novih). „Ta je gospođa postigla istinsku besmrtnost, kako u epruveti tako i u srcima i umovima znanstvenika širom svijeta, jer je vrijednost stanica HeLa u istraživanjima, dijagnostici itd. neprocjenjiva.“ Ipak, HeLa dugo nije znana kao Henriette Lacks, nego Helen Lane. Znanost ju nije upamtila njenim pravim imenom i prezimenom, već je trebao dugi niz godina da se ta nepravda ispravi.
„Ponekad je znati jednako bolno kao i ne znati.“
Dvadeset je godina prošlo kada su Lacksovi saznali za stanice njihove majke i supruge. Dok su se nizala otkrića i zarađivali milijuni dolara na stanice iz epruvete, Lacksovi su spajali kraj s krajem. Siromaštvo je bilo u svakoj pori njihova života, a o podmirivanju dugova za zdravstveno osiguranje mogli su samo sanjati. Netko će reći kako novac igra ulogu kad je njihova majka doprinijela razvoju znanosti kakvu danas poznajemo? Činjenica je da je uzorak uzet bez njenog pristanka (ili znanja). Činjenica je da se uzorci prodaju po cijeni od nekoliko dolara do nekoliko desetaka tisuća dolara. Istovremeno, neopisivo je bolna činjenica da gotovo svi članovi obitelji Lacks koriste socijalnu pomoć, da su odrasli u nehumanim uvjetima koji su na njih ostavili trajne posljedice. Neki su imali problema sa zakonom, drogom, a neki su završili u zatvoru. Drugi su, pak, imali „sreće“, pa žive u straćarama, ne pijući pune doze lijekova jer nemaju novca za novu kutiju. Lacksovi znaju da je njihova majka ključna karika u znanosti, ipak, ništa od toga ne razumiju. Kako i bi kad je većina njih jedva dogurala do šestog razreda osnovne škole, kada su bili prisiljeni napustiti istu ili su zasnovali obitelj? Danas, njihova imena poznata su svijetu (što se zapravo kosi s etičkim pravilima), a oni nikada nisu dobili ništa od znanosti. Njihova je majka postala besmrtna, a oni ni dan danas nisu sigurni tko je ona bila zapravo. „Ali više nemam snage borit se. Samo bi htjela znati ko je bila moja majka.“
Henrietta Lacks bila je osoba od krvi i mesa, ne samo nakupina stanica. Njezin je život bio težak i kratak. Udala se za bratića, a s njim je imala petoro djece. Povijest ju je i s tim činjenicama nagrdila, jer se dugi niz godina navodilo kako je imala samo četvoro djece. Rebecca Skloot došla je kao savršena autorica kojoj je bilo stalo otkriti tko se krije iz tog pseudonima i otkriti svijetu pravu istinu o pravoj ženi koja je jednom zaista živjela. Njezino je pisanje obuhvatilo znanstvenu stranu priče, ali što je još važnije, i onu ljudsku stranu. Kao što je prikazala znanstveni dio surovim, tako i u obiteljskom životu obitelji Lacks nije bilo mjesta za uljepšavanje. Henriettina kćerka Deborah bila je savršeno svjesna njihovih mana i pogrešaka tijekom života, ali bilo joj je ključno navesti preko Rebecce cijelu istinu jer je samo tako ljudski dio Henriette mogao postati besmrtan.
Brojna se pitanja nameću sama od sebe. Jesmo li mi zaista vlasnici svake stanice svoga tijela ili ono odlazi u „ničiju zemlju“ jednom kad ga odstrane iz nas? U kojem se trenutku složimo da je u redu s tim „otpadom“ raditi što god, za koga god bez našeg znanja? „Zasad još nijednim zakonom nije jasno riješeno pitanje je li čovjek vlasnik svog tkiva i ima li pravo nadzora nad njim.“ Činjenica je da je lakše provoditi istraživanje ako maknemo ljudski faktor iz jednadžbe, iako su stanice uzete od nekoga. Uzorci postaju objekti, nežive stvari s kojima se može raditi štogod, bez daljnjih obrazloženja. Jesu li onda pacijenti u poziciji nešto zahtijevati, kad su već dobili odgovarajuću zdravstvenu skrb? Ima li pravo neka xy osoba raditi nešto s uzorkom koji je došao s našeg tijela?
Previše često u praksi vidim guranje papira pod nos pacijentima, s obrazloženjem da im je to potrebno. Pacijenti najčešće nemaju nekog predznanja, ne znaju postaviti pitanje i na kraju potpisom pristaju na boga i vraga, samo da im bude bolje, ili, u još gorem slučaju, da se ne zamjere liječniku. Tko bi se onda u toj zbrci sjetio tražiti prava na nešto što je uklonjeno iz tijela? Ja znam da prva ne bi. I ne, ne bi bila stvar u financijskoj dobiti, stvar je u tome da bi me netko trebao pitati ako želi raditi nešto sa uzorcima uzetih sa mog tijela. Na koncu, to je pravilo osnovne pristojnosti. Da, taj uzorak meni ne treba i ja zaista nemam s njim što raditi, ali bih voljela znati hoće li biti upotrijebljen i u koju svrhu.
Besmrtni život Henriette Lacks uistinu je bio pun pogodak za čitateljski klub. Knjiga je bila odlična za raspravu jer za sobom povlači niz moralnih/etičkih dilema o tretmanima, liječenju i uzimanju uzoraka s naših tijela. Argumenata za i protiv nije nedostajalo. Nekima je knjiga savršeno sjela (kao meni), a nekima je bila jako dobra, ali im je bilo previše znanstvenog dijela. Bilo je i onih kojima se knjiga baš nije svidjela i koji su smatrali da se sve moglo reći u puno manje stranica. Tako smo i došli do konačne ocjene: 3,87. Svi smo se, na koncu, složili u jednome: drago nam je da smo saznali tko je ona bila jer nam je sigurno u nekom trenutku pomogla (ako ne nama, onda našim obiteljima).
Jeste li znali tko je bila Henrietta Lacks?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments