„Kako se svijet može popraviti ako svi budemo šutjeli?“
AUTOR: Alena Mornštajnova
NAKLADNIK: Hena
Koliko knjiga je dovoljno knjiga o stravi i užasu Drugog svjetskog rata? Pročitala sam toliko potresnih knjiga o Holokaustu, u tolikoj mjeri da mi postalo dosta, jednostavno dosta. Iako svi znamo kakva su se zvjerstva dogodila, u svakoj novoj knjizi kao da isplivaju nova, gotovo morbidno maštovita, ostavljajući okus truleži u ustima.
Upravo zato nisam htjela čitati Hanu. Stajala mi je na polici dovoljno dugo da me počne bosti, uporno me dozivajući, dok sam joj se ja donekle uspješno othrvala. Nije mi trebao sadržaj jer sam već sve pretpostavila iz naslovnice: zatvorenička košulja = koncentracijski logor, vjerojatno Auschwitz. Tužna sudbina zbog koje ću ja na kraju svake stranice osjećati gadost prema ljudskog vrsti. Ne mogu. No, valjda se nešto u meni prelomilo jer sam ju htjela maknuti iz vidnog polja (i poslati kući mami da ju više ne gledam), tako da sam ju gotovo ljutito uzela u ruke i htjela zgotoviti s njom.
„O prošlosti moramo znati što više da ne bismo ponovili iste greške.“
Zatvorenička košulja na naslovnici mogla bi nas odvesti u jednom smjeru, no Mornštajnová vodi u jednom suprotnom, neobičnom i slatkom smjeru – ka princes krofnama. Doduše, kako za koga. Mira se suprotno majčinim upozorenjima odlazi igrati na zamrznutu rijeku, pa za kaznu mora gledati kako svi za stolom uživaju u tom slasnom desertu, osim nje. Kazna je vjerojatno mogla biti i gora, no mljackanje slastica bilo je rezervirano samo za posebne datume, kao što je majčin rođendan. Taj će se desert pokazati sudbonosnim, jer će poput domina p(re)okrenuti cijeli Mirin život.
Malena Mira bit će primorana na život s tetom Hanom, tetom koja joj je jedva uputila koju rečenicu tijekom cijela njena života. Nije bila vesela, vedra, poletna, niti puna ljubavi kakve to tete znaju biti. Naprotiv, činilo se kao da polagano nestaje i da ju život koji živi uopće ne dira, kao da jedva čeka izdahnuti. Ni skrbništvo nad Mirom nije pomoglo, svejedno je izgledala poput aveta.„Bile smo neobičan par. Umorna žena u crnoj razvučenoj vesti, dugoj suknji, cipelama na vezanje i s maramom navučenom do pola čela kroz grad je vodila uplakanu, raščupanu devetogodišnju djevojčicu, odjevenu samo u laganu pregaču s dugmadi i u kućne papuče na nogama.“
Nije znala zašto je Hana takva, gotovo nije znala ništa o obitelji. Ipak, znala je da nije bilo njih ne bi bilo ni nje, kako je njena majka uporno isticala. Hana očigledno nije imala namjeru otkriti joj išta o njima, stoga je Mira bila prepuštena samoj sebi. Hoće li Mirino djetinjstvo moći biti sretno, usprkos Haninom crnilu koje se gotovo moglo vidjeti golim okom?
Još jedna knjiga o Holokaustu? Da,no Hana ne govori samo o onome što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata, kakva su se neizreciva zvjerstva svakodnevno događala i kako su brutalno ljudski životi načeti, osakaćeni ili prekinuti. Hana progovara o razdoblju mira, svakodnevnom životu prije tih stravičnih događaja i zločina, ali i o nastavku života nakon rata, barem njegovu pokušaju.
Preživljavaju li samo oni željni života? Hana je bolan dokaz da to nije slučaj. Njezin sretan život naprasno je prekinut stravičnim događajima. Kao i svi ostali, Hana je čvrsto vjerovala da je Njemačka toliko daleko od njene Češke da im se sigurno ništa ne može dogoditi i da ne bi trebali bježati od nacista koji se još nisu ni dotakli češke granice. Na teži će način shvatiti da zlo ne poznaje granice.
„Ljudi koji čitaju klasike su dovoljno pametni da shvaćaju besmislenost rata i bez opisivanja njegove okrutnosti, a oni kojima poduka treba, nikad ne posežu za mudrim knjigama.“
Mornštajnová je u Hani portretirala još jednu knjigu o Holokaustu koja to na koncu ipak nije. Hana je priča o obitelji – o vremenu koje treba proći da rane zacijele i zarastu, o žrtvama koje smo spremni napraviti za druge, ali i o sebičnostima kojima želimo uhvatiti život i kontrolirati ga pod svaku cijenu, iako se tek tada on pokušava osloboditi okova kontrole.
Hoćete li dati Hani priliku i vidjeti dalje od njenog crnila?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentarios