AUTOR: rupi kaur
NAKLADNIK: Stilus
Recenzija je stigla! Napokon! Sve što vam ja zapravo imam za reći je da si nabavite novu zbirku rupi kaur. Po meni je ona puno bolja od prve zbirke, mlijeko i med.
Veselija je i otvorenija. Svijetla je. mlijeko i med jer crna i malo tmurna, iako pjesme u njoj to nipošto nisu. No, sunce i njezini cvjetovi je tako divna zbirka, toliko lijepa oku, koliko i moždanim vijugama.
Jasno da to možda nije poezija koja je dubokoumna, koja ima skrivene poruke, koja možda nije u rangu sa „klasicima“ među poezijom, no ima ono nešto. Toliko je jednostavna, a opet toliko snažna.
Ovaj put su prisutni znakovi interpunkcije. Isključivo točke i to samo u nekim pjesmama. Na njezinoj sam službenoj stranici pronašla podatak kako na njezinom materinjem jeziku postoji samo točka. Drugi znakovi interpunkcije ne. Također, kaže kako na jeziku njezine majke, ne postoje velika i mala slova, samo mala. Smatra kako ne može pisati poeziju na tom jeziku (punjabi), iako čita i razumije.
Zbirka je opet tematski podijeljena u cjeline. Zadnji se put radilo o četiri cjeline, a u ovoj se knjizi nalazi pet cjelina: venem, padam, puštam korijenje, rastem i cvatem.
Venem. Jesmo li svi jednom u životu onako u potpunosti uvenuli? Venemo kad je riječ o brojnim stvarima, ali najbrže venemo od ljubavi. Ljubav nas diže u nebesa, ali nas spušta i na samo dno. U ljubavi najviše pokazujemo koliko smo spremni žrtvovati. Ljubav otkriva naše pravo lice. Ljubav je divna, ako je uzvraćena. No, ako nije, ni najtoplije sunce neće moći dati toplinu našim cvjetovima.
„odu
i prave se da se nikad niste dogodili
vrate se
i prave se da nikad nisu ni otišli“
Padam. Koliko smo puta pali, psihički i fizički? Fizički smo toliko puta posrnuli dok smo bili djeca, ali to nas nijednom nije obeshrabrilo da naučimo hodati. Pad nas nijednom nije spriječio u ponovnom ustajanju. Nije nas spriječio u hodanju, u trčanju, u skakanju. Pad nikada nije bio prepreka. Kako smo odrastali, fizički padovi više se nisu događali, ali su zato nastupili oni psihički. A od svakog smo se psihičkog pada teže oporavljali. Teže se ustajali. Bojali smo se ustati. Bojali smo se krenuti naprijed.
„često
se ljutimo na druge
jer nisu učinili nešto
što smo morali učiniti sami za sebe
- odgovornost“
„kako govoriš o sebi
kako se unizuješ
smanjuješ sebe samu do neznatnosti
je zlostavljanje“
Puštam korijenje. Koliko smo sretni što smo baš tu gdje jesmo? Gdje smo zaštićeni, gdje nas nitko ne tjera iz naših domova? Svjesni smo situacije u kojoj ponekad moramo otići iz zemlje kako bi pronašli bolji život, ali to radimo iz udobnosti aviona ili busa, s barem nekoliko kofera i uspomenama. Sretni smo jer ne moramo dijeliti sudbinu onih koji sa sobom najčešće nisu mogli ponijeti ništa, koji su u potrazi za boljim životom prohodali tisuće kilometara, skrivajući se u mraku. Jer njih nitko ne želi. Svi ih se boje. Čak i kada dođu negdje, koliko im treba da puste korijenje? Koliko im treba da ne osjećaju strah, bojazan za vlastiti život? Koliko im treba da uvjere ostale da su i oni samo ljudi, ljudi koji samo žele naći svoje mjesto pod suncem?
„moj bog
ne čeka u crkvi
ni ne sjedi na stubama hrama
moj bog
je dah izbjeglice dok trči
on živi u trbuhu djeteta
on je srce protesta
moj bog
ne počiva na stranicama
ispisanim rukom svetaca
moj bog živi među znojnim bedrima
ženskih tijela prodanih za novac
i posljednji put je viđen kako pere noge beskućniku
moj bog
nije nedostupan
kao što vas uvjeravaju
moj bog vječno živi u nama“
Rastem. Što znači imati pravu ljubav? Svatko ju tumači na različite načine. U ljubavi smo prema rupi, jednaki. Zaslužujemo jednako. Nekad možemo dati malo više, nekada malo manje, ali zaslužujemo onu pravu istinsku ljubav. Ljubav u kojoj se ne moramo pretvarati. Ne moramo žrtvovati sebe kako bismo pružili sreću nekome drugome. Ljubav u kojoj obje strane shvaćaju kako su posebne i ne umanjuju se radi drugoga. Ljubav veliča. Ljubav se raduje.
„kad me smrt
primi za ruku
drugom ću držati tvoju
i obećati da ću te pronaći
u svim budućim životima
- predanost“
Cvatem. Nakon svega, vrijeme je da procvatemo, na onaj najljepši mogući način. Cvatemo tako da počnemo voljeti sami sebe. Ukoliko volimo sami sebe i cijenimo sebe, moći ćemo u potpunosti otvoriti svoje srce!
„svemir se potrudio oko tebe
izdjeljao te da svijetu ponudi
nešto drugačije od bilo čega
kad posumnjaš
kako si stvorena
sumnjaš u energiju veću od tebe i mene
- nezamjenjivo“
Zaboravljamo koliko nam život može biti lijep, samo okrenemo stvari na onu ljepšu stranu. Uzmite u obzir da vam to govori jedan pesimist! Dovoljno je samo da zagledamo duboko u sebe i da svaki dan napravimo nešto za sebe, da krenemo ulagati u sebe. Vidjet ćete, sve će vam se višestruko vratiti!
Mene njezine pjesme u dušu diraju. Dira me ta jednostavnost koja me natjera da se zamislim. Jednostavnost koja je dotakla svaki dio moga tijela.
Uživate li u poeziji?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentarios