Posljednja ljubav babe Dunje

AUTOR: Alina Bronsky

IZDAVAČ: Ljevak

Nećemo se lagati, knjigu sam progutala, pročitala u jednom dahu. Kad se sve zbroji i oduzme, knjiga ima nekih 170 stranica, ali ima font 25 s razmakom između redaka 13. Šalim se, nisu to stvarne brojke, ali se naočigled vidi kako se išlo na povećanje fonta i razmaka kako bi dobili privid o duljini (dužini ?) knjige. U stvarnim brojkama i razmacima, mislim da knjiga nema više od 100 stranica.

Da bih ju sama odabrala, definitivno sam sigurna da ne bih. Posljednja ljubav babe Dunje zvuči kao neki loš ljubić. Ali kako je knjiga bila za book club, morala sam ju uzeti, htjela – ne htjela.

„Hoću reći, naravno da vjerujem u nebo koje je iznad naših glava, ali znam da naši mrtvi nisu tamo. Ni kao mala nisam vjerovala da se u oblake možeš ušuškati kao u pernati pokrivač. Vjerovala sam da ih možeš jesti kao šećernu vunu.“

Odmah ću vam reći, knjiga mi je grozna. Stvarno grozna. Jedini razlog zašto joj nisam dala čistu jedinicu je što sam pročitala jedan citat koji me je od srca nasmijao. Malo se osjećam kao da nešto nije u redu sa mnom jer mi se čini da se svima ostalima jako jako jako jako sviđa, a jedino je meni užasno grozna.

Neću se još posvetiti radnji, već ću vam pričati o nečemu što je mi je odmah na početku podiglo živce. Sve koje imam. Baba Dunja je stara žena, žena u mirovini, koja je za vrijeme radnog vijeka bila POMOĆNA medicinska sestra. Moja reakcija kad sam ja pročitala tu rečenicu bila je:

Možda je previše burna reakcija, ali ja si jednostavno nisam mogla pomoći. U hrvatskom sustavu postoje medicinske sestre i postoje njegovateljice, ne postoje pomoćne medicinske sestre. Također, u svijetu, postoje medicinske sestre (koje se po drukčijem obrazovanju nešto razlikuju od nas, ali svejedno imaju fakultetsko obrazovanje) i pomoćno osoblje, opet njegovateljice. Obrazovanje medicinske sestre traje 5 godina kroz srednju školu, 5 godina fakulteta, a čak postoji i doktorat. Stoga ćete mi oprostiti, ali ne, Dunja nije bila POMOĆNA, ona je bila medicinska sestra, jer se iz knjige vidi cijeli jedan opus poslova koji nijedan POMOĆAN ne bi mogao raditi. Kao što ne postoji pomoćni liječnik, tako ni ne postoji pomoćna medicinska sestra. End of story.

Sad kad sam se ispuhala, mogu vam pričati o radnji. Baba Dunja se vratila u Černovo, bez obzira što nije preporučljivo vratiti se u mjesto koje vrišti RADIJACIJA. Recimo to ovako: „Trenutačno se u gradskoj skupštini raspravlja o tome bi li za ukop ljudi iz Černova u Mališiju trebalo propisati olovni lijes, jer ozračena materija nastavlja zračiti i kad više nije živa.“

Baba Dunja je udovica. Ima kćer i sina. Sin joj je u Americi, a kćer u Njemačkoj. Naravno, smatraju da je luda što se uopće vratila u Černovo. Dunja je svjesna da zbog svoje odluke neće nikada moći vidjeti svoju unuku Lauru.

„Naši mrtvi su među nama, često ni ne znaju da su mrtvi i da njihova tijela trunu u zemlji.“

Ukratko, babu Dunju boli briga za sve. Ona je otišla iz Černova kad joj je bilo „samo“ 52 godine. Vratila se sada s osamdesetak godina, te su njom došli i njezini susjedi. S obzirom da ih je došlo u tako malom broju, mogu si sami birati kuću, no ona ipak bira svoju. Živi pored susjede Marje, koja ima pijetla Konstantina. Konstantin je jedan glasan pijetao koji Dunji ne da mira. I tako, Dunja ga odluči zadaviti. Tom zgodom počinje knjiga.

„Mi u Černovu inače puštamo jedni druge na miru. Katkad se posjećujemo, ali nikada svi odjedanput. Imamo prešutni dogovor da svatko svoje probleme rješava sam i ostale njima ne opterećuje.“

S obzirom na zanimljivost mjesta, još uvijek se može naći poneki biolog koji uzima uzorke dok čudno hoda u bijelom skafanderu. Pokušavaju razjasniti zašto ima toliko paukova i toliko mačaka u Černovu.

Svatko živi svojim životom i ne smetaju jedni drugima. Zapravo se ništa posebno ni ne događa. Sve što imaju, uzgoje u selu, a ako im baš nešto zatreba, krenu prema susjednom Mališiju, ako budu dovoljno sretni da se autobus uopće pojavi. Njihovu idilu prekida dolazak novih stanovnika. „Tko god dođe ovamo, u pravilu ostaje dok ga ne odnesu na malu parcelu pored bivše škole.“

„Ništa na ovome svijetu nije gore nego biti mlad. Dok si dijete, ide nekako. Ako imaš sreće, imaš ljude koji se brinu za tebe. Ali od šesnaeste postaje ozbiljno. Zapravo si još dijete, ali svi u tebi vide odraslu osobu koju je lakše gaziti nego nekoga starijeg i iskusnijeg. Nitko te više ne štiti. Neprekidno ti tovare nove zadaće na vrat. Nitko te ne pita jesi li shvatila išta od toga što od sada trebaš raditi.

Posebno gadno postane kad se udaš. Iznenada nisi odgovorna samo za sebe, već i za druge, i sve je više onih koji ti se samo žele navaliti na grbaču. Ali u srcu si i dalje dijete koje si oduvijek bila, i još dugo ćeš to ostati. Uz malo sreće, bit ćeš napola odrasla kad ostariš. Tek tada ćeš biti u stanju sažalijevati one koji su mladi. Prije toga im zavidiš, tko zna zašto.“

Mislim da je to glavni razlog zašto se Dunja vratila. Ponovno je bila samostalna osoba koja ima samo sebe na grbači i ima potpuno pravo raditi što god želi. Pa čak i ako je to doći po dodatnu dozu radijacije pred kraj života.

Ipak, pošto se ipak radi o Černovu, ne bi škodilo da s vama podijelim nešto informacija o černobilskoj katastrofi. 26. travnja 1986., kombinacijom nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora te ljudskom pogreškom, uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiri reaktora u „Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin“ odnosno takozvanoj Černobilskoj nuklearnoj elektrani. Posljedica eksplozije nije nalikovala eksploziji nuklearne bombe, ali je relativno manja eksplozija učinila štetu na reaktoru koji je otpustila velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi, no i danas nakon nekoliko desetljeća, ta radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala.

Ono što je najzanimljivije, vlast je tri dana prešutila nesreću (što ne znaš, neće ti škoditi). U Sovjetskom Savezu tri dana nije obznanjena nuklearna nesreća, a pitanje je: kada bi uopće bila najavljena, s obzirom da su problem uočili švedski meteorolozi koji su primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom. Kad je situacija izašla iz dvorišta, poslali su vatrogasce na gašenje požara (svi su umrli od posljedica zračenja). Nakon toga je tek krenula evakuacija. Računajte si da je trebalo 5 dana da radioaktivne čestice dođu do Hrvatske i uzrokuju brojne zdravstvene probleme. A ne tri dana sjediti i aktivno udisati radioaktivnost.

I za kraj, Alina Bronsky. Wikipedia mi kazuje kako je Alina Bronsky pseudonim. Što se krije iza tog pseudonima, ne zna čak ni Google. Gospodična Bronsky je njemačko ruska spisateljica koja piše na njemačkom. Kaže kako sebe doživljava kao dvije osobe: Njemicu koja se bavi profesionalnim životom i Ruskinju koja se bavi obitelji i emocijama.

Uglavnom, tko bi rekao da mogu napisati tako dobru recenziju za knjigu koja mi je bila grozna. Zašto mi je knjiga grozna? Osim epizode s pomoćnom medicinskom sestrom koja me je izbacila iz takta, knjiga mi je dosadna. Njima je dosadno i uživaju u dosadi. Ne događa se apsolutno ništa. Zaplet mi je totalno loše napravljen, kraj mi je totalno predvidljiv. Posljednja ljubav babe Dunje mi je knjiga za plažu, koju ne bih rekla da ćete zaboraviti, jer se ipak radi o Černovu. Ali da se ne radi, vjerojatno bi ju zaboravili čim se vratite s plaže.