AUTOR: Nikša Sviličić
NAKLADNIK: Funditus
Znate ono kad idete kod bake, pa vam baka tutne nešto u ruku i kaže: „To ti je dobro sinko, deder si uzmi.“ Pa ti gledaš to u čudu i ne znaš što je to što ti je dala. Ona primjećuje tvoj zbunjeni pogled, ali si samo kaže: „Uzmi samo kad ti dajem.“ I vi to uzmete, pomalo nepovjerljivi, ali baka je bila u pravu.
„Nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj koji malo triba.“
To je otprilike sve što bih ja vama htjela reći o Drugoj strani slutnje. No, to baš i ne ide tako, iako bi mi danas bilo puno jednostavnije reći (napisati) vam samo tih pet redaka.
Ovo je bila jedna od težih knjiga koje sam slikala. Naslovnica ima sliku dvoje ljudi,i zapravo nisam znala što bih radila s tim licima. Stvarno ju je bilo teško uslikati.
Ako ste u prilici uzeti knjigu u ruke i pročitati što je na pozadini napisano, nećete saznati apsolutno ništa, jer iza nema opisa radnje, što je dobro za mene kao blogera, jer ćete ovdje moći pročitati što to Nikša Sviličić donosi. Loše je za vas, jer, iako ste uzeli knjigu u ruke, niste o njoj saznali apsolutno ništa.
Srećom, ja ću vas spasiti. Druga strana slutnje je knjiga koja u sebi sadrži tri priče. Tri priče o ljudima koji naizgled nisu nikako povezani. Povezani su kao najobičniji ljudi u prolazu.
U prvoj se priči radi o bračnom paru iz Dudovog Dolca. Ana i Ivo, neizmjerno se vole i žive skladnim bračnim životom. Međutim, Ana i Ivo su već šest godina u braku, a nisu blagoslovljeni djecom. Bez obzira koliko su pokušavali, u njihov dom prinova ne dolazi. Iako se oni vole, iako Ana uživa u njihovom braku, polako se u nju uvlači crv sumnje, te počinje razmišljati što sve još može poduzeti kako bi mogla podariti mužu nasljednika. Bez obzira na protivljenje njezinog muža, ona odluči na svoju ruku otići na hodočašće i dati svoj zavjet kako bi uspjela zatrudniti. Slijepo kreće na hodočašće, te se vraća s njega potpuno otvorenih očiju. Bez obzira što ona želi da i drugi otvore oči, selo okreće glavu na drugu stranu…
„Jer ako nije skupo onda ljudi misle da nije ni dobro, a ako je skupo i ne bude dobro, još uvijek će jedan dio ljudi misliti da je problem u njima i njihovim očekivanjima, a ne u lošem proizvodu ili usluzi.“
Druga je priča orijentirana na policijsko istraživanje ubojstva. Ana i njezin dečko Markić (kojega nitko ne zove imenom), glavni su sumnjivci. Njihov šef i njihov instruktor ronjenja, pronađen je mrtav. On je ronio, dok su ga Ana i Markić čekali na brodu. Oni su ujedno i pozvali policiju, iako su znali da su oni jedini svjedoci. Bez obzira na godine iskustva, inspektor Kluz ima osjećaj kako mu nešto neprestano izmiče iz ruku. A vrijeme teče…
„Ubio bi za ljubav, ako je prava…ali ona prava vrlo vjerojatno i ne postoji, to su smislili svi oni kenjatori – pisci, pjesnici, slikari, umjetnici – da opravdavaju smisao toga što rade, pa ono kao bol koja rađa umjetnost i te gluposti, pa onda ona šablona: on nju hoće – ona njega neće, i eto pjesme, knjige, slike…a bez tog umjetničkog marketinga – kurac, umrli bi svi od gladi!"
Zadnja, treća priča, prikazuje bračni par, koji imaju sve. Uspješne karijere, brak, dvoje uspješne djece, novac, kuću. No, Marija i Ivan su zajedno jer su se navikli na prisutnost jedno drugoga. Svaki je razgovor davno iščeznuo, nemaju potrebu za intimom. Oni su postali cimeri koji se povremeno vide u prolazu. Ivan je nekada bio iznimno empatičan liječnik nefrolog, kojega su svi bolesnici jako voljeli i cijenili. Nakon smrti majke, u Ivanovom srcu više nema empatije, svoj posao odrađuje automatski i potpuno mehanički. Sve se mijenja iz korijena kada na odjel dolazi Ana, koja okreće njegov život i budi u njemu osjećaje koje nije ni znao da može osjetiti. Ivan je svjestan činjenice da se Anin život gasi. No, može li se ipak nešto i spasiti?
„Čov`k planira, a Bog se smije!“
Kao što sam već rekla, tri su priče naizgled nepovezane. Dok nisam došla do kraja nisam shvatila na koji su način povezane. Očekivala sam da na kraju neće biti ni povezane, jer sam smatrala, s obzirom na različita mjesta radnje i različite situacije priča, da se one nisu sve dogodile u sadašnjem vremenu.
Priče su me cijelu obuzele. Toliko su me obuzele da sam konstantno razmišljala o njima, pri tom imajući na umu kako sam naslutila (kužite igru riječima?) radnju. Na kraju me rasplet svake priče iznenadio, odnosno, kako bi se reklo, izuo me iz cipela!
Osim što me je knjiga oduševila, oduševio me i Nikša. Rođen je u Osijeku (ovo spominjem samo jer sam trenutno nostalgična za Osijekom), no brzo se seli u Split (Osijek je ljepši: nostalgija na najjače). Dok sam čitala knjigu, slučajno sam nabasala na članak u kojemu je pisalo kako je on najobrazovaniji Hrvat. Nisam otvorila članak, ali sam otvorila zadnju stranicu knjige, gdje piše kako je Nikša završio dvije (!) srednje škole i tri (!!) fakulteta. Iako su ove činjenice same po sebi impresivne, Nikša ima i tri doktorata. Također, svira 11 instrumenata. Nikša, KAKO?! Otkrij nam tajnu!
Zapravo vam nisam ni otkrila cijelu njegovu biografiju, jer ćete to otkriti kada budete došli do kraja Druge strane slutnje. No reći ću vam kako nije napisao samo Drugu stranu slutnje, već i brojne druge, od kojih me najviše zanima Interpersonalna komunikacija.
Ovo je knjiga koju ćete čitati dok ju ne završite. Ovo je knjiga koju ćete čitati iako ste umorni, iako vas bole leđa. Ovo je knjiga koju nećete ispustiti iz ruku iako vas oči toliko bole i imate dojam da su se osušile, no svejedno ćete pročitati još jednu stranicu. Pa onda još jednu. I prije nego što ćete se okrenuti, knjiga će biti pročitana, a vi ćete ostati zapanjeni, puni dojmova, ali ipak i malo razočarani što nema još.
Comments