„Što je dijete razmaženije, to je nesretnije.“
AUTOR: Pamela Druckerman
NAKLADNIK: Koncept izdavaštvo
S ovom bi recenzijom mogla sama sebi opasno skočiti u usta. Imam točno 13 dana do poroda i jasan stav o odgoju djece (recimo). Vidjet ćemo što će se promijeniti kada malena dođe na svijet (rodila sam, još uvijek imam isti stav – bravo za mene).
„Vidjet ćeš kad dođe dijete“. Doslovce mi se diže kosa na glavi kada čujem tu rečenicu, skoro pa imam nagon za ozljeđivanjem. Ta magična rečenica, izgovorena gotovo uvijek sa dozom podsmijeha i zadovoljštine, suptilno poručuje kako možeš raditi sve što želiš, ali jednom kada dođu djeca (uvijek ih mora biti više), zauzet će apsolutno sve i ti ćeš kao osoba prestati postojati sve dok svi maleni ne spakiraju kofere i odu. Tad ćeš već biti prestara za bilo što drugo, pa ćeš besciljno živjeti iz dana u dan, bez ikakvog smisla, dok ne dođu unuci (uvijek više njih) i opet ti ne daju smisao života.
I što na kraju s tim odgojem? (Nadam se da si neću pregristi jezik zbog ovoga). Djeca se upisuju na milijun aktivnosti, vozi ih se konstantno i svugdje, pažljivo se prati što radi na treningu ili čemu već, zadaće se rade zajedno, lektire se čitaju umjesto njih, pišu se zadaće umjesto njih, opravdava im se izostanak iz škole da ne dobiju lošu ocjenu… „Današnji mladi roditelji generacija su podvrgnuta dosad neviđenoj razini psihoanalize i prihvaćaju ideju da svaki naš postupak može naškoditi našoj djeci.“
Jesu li djeca zaista centar svemira i trebamo li im dopustiti sve da ih ni u jednom trenutku ne bi uskratili za neki doživljaj?
Francuzi misle da djeca nisu centar svemira. Naravno, bitni su, ali su dio života, ne preuzimaju ga u potpunosti i zbog njih život nikako ne smije stati. Majke nastavljaju raditi, vraćaju se u formu, partneri rade na svom odnosu i usredotočuju se na sebe. Da, sa djetetom u blizini. „Dijete rano mora naučiti da nije samo na svijetu i da se sve događa u svoje vrijeme. Nipošto ne smije misliti da je svemoćno, da može dobiti i činiti što poželi.“
Upravo se tomu čudila američka majka Pamela Druckerman, neispavana, s ogromnim podočnjacima, sa sve manje volje za životom. Muž i ona u potpunosti su se posvetili malenoj kćerkici, koja ih je budila svako malo i imala svoje „ispade“ kako je odrastala. Mislila je kako u tome nije sama, ali se svojski iznenadila kada je sugrađanke Parižanke gledala kako imaju djecu, a svejedno ne izgledaju kao da ih je izbacila poplava. Štoviše, izgledale su sasvim normalno, kao da ih dolazak malenog djeteta na svijet nije izbacio iz orbite. Gotovo su sve izgledale kao da njihova djeca nemaju nikakvih problema i da su odmah postali pravi mali ljudi u pelenama.
Po zanimanju novinarka, znatiželja je u njoj prevladala i krenula ih je pobliže promatrati i proučavati kako bi saznala što je to u francuskoj djeci toliko posebno i zašto njezino dijete ne može biti poput francuskih.
Promatrala je roditelje koji ne viču, tihu djecu, strpljivu i sposobnu nositi se s frustracijom. Za razliku od vlastite intenzivne i iscrpljujuće „anglosaksonske“ metode odgoja djeteta, činilo joj se da su Francuzi postigli „"nevidljivu, civilizacijsku silu“ koja je roditeljstvo činila poput ugodnog povjetarca. Čekanje je ključno: Francuzi ne pričinjavaju djeci trenutno zadovoljstvo. Manje - više sve započinje rođenjem. Kad beba zaplače tijekom noći, roditelji zastanu i promatraju ju nekoliko minuta. Znaju da bebin način spavanja uključuje kretnje, buku i dvosatne cikluse spavanja, između kojih bi ona mogla plakati. Ukoliko ju promatrate i ostavite na miru koju minutu, mogla bi se "samo-umiriti" i vratiti na spavanje. Ako uletite poput oluje i odmah podignete bebu, odmah ćete ju probuditi i tako omesti njen san. Ali, ako se beba probudi i plače nekoliko minuta, roditelj će ju podići i vidjeti treba li ju nahraniti ili zadovoljiti neku drugu potrebu. Rezultati? Francuske bebe često prespavaju noć već sa dva mjeseca. Šest mjeseci se uistinu smatra vrlo kasnim.
Čekanje se proteže i u kasnije faze njihova života: rade se rasporedi hranjenja, djeca imaju pravo na slatko, ali obično oko 16 sati. Također, njihove potrebe stavljaju se na čekanje dok roditelji razgovaraju ili dok obavljaju neke druge poslove. Prema Francuzima, čekanje je prva, ključna lekcija o samopouzdanju i o tome kako će uživati u vlastitom društvu. Da biste vjerovali u to, morate vjerovati da je beba sposobna učiti i sposobna se nositi s frustracijom. „Znate li kako ćete svojem djetetu najprije uništiti život? Naviknite ga da uvijek dobije sve što želi.“
Francuzi ne popuštaju. Njihova djeca su naučena da jedu sve. Nema podmetanja hrane izbirljivoj djeci. U restoranima nema jelovnika za djecu. Djeca jedu sve, jer im se jela pripremaju na različite načine. Naravno, ne moraju voljeti apsolutno svaki namirnicu, no to ne znači da će roditelj odustati od te namirnice u potpunosti. Ne, on će ju opet uvrstiti u obrok, ali će ju spremiti na drukčiji način.
Francuski roditelji vjeruju da njihova djeca razumiju ono što govore, mogu na to djelovati i čak imaju moralni osjećaj. Dakle, ako žele da im dijete ne upada u sobu svako jutro, jednostavno objasne svoja očekivanja i pretpostavljaju da će im se dijete pridržavati. Magija leži u roditeljskom očekivanju da su djeca, koja nemaju ni zube, sposobna razumjeti jezik i pokazati samokontrolu. U odnosu roditelj – dijete, roditelj je taj koji je glavni i koji određuje pravila, ali djetetu u isto vrijeme daje dovoljno slobode. „To je model cadrea: čvrsti okviri unutar koji postoji mnogo slobode.“
Nakon pročitanog, moram reći da mi se Francuzi sviđaju kao nacija i da imaju poglede oko odgoja djece s kojima se slažem. Učinkovite metode ili ne, imam dojam kako se ne moraju ispričavati što nakon dolaska djeteta nisu postali samo roditelji koji su sve stavili na čekanje (ili se potpuno svega odrekli) kako bi odgojili dijete. Ne želim za 13 dana imati potrebu ispričavati se ljudima jer želim pročitati knjigu, jer želim raditi radove, istraživati, ići na doktorat, slikati, voditi blog, vježbati, biti s mužem. Ne želim izgubiti sebe jer smatram da na taj način neću dati dobar primjer vlastitom djetetu da ima želje i ambicije. Kako mu dati primjer ako se ja odreknem sebe nauštrb djeteta (jednog ili više njih)?
Naravno, ne mislim da će za 13 dana doći beba sa savršenim ciklusom spavanja i hranjenja, koja će biti mirna 24 sata na dan, dopuštajući nam da nastavimo sa svim obvezama kao i prije nje. Naravno da će se sve okrenuti, ali ne toliko da se muž i ja više nećemo moći ni u jednom trenutku orijentirati na sebe.
Želim vjerovati da rečenica „vidjet ćeš kad dođe dijete“ znači da će svijet mog muža i mene biti bolji i ispunjeniji. Da ćemo otkriti radost u djetetu i uživati u odgoju, ali i uživati u životu sa vlastitim interesima, da dijete neće doći kao teret zbog kojeg ćemo morati odbaciti sve. Ne želim vjerovati da dolazak djeteta označuje kraj slobode. Čvrsto vjerujem da s djetetom može samo biti bolje, ali ne nauštrb bilo koga.
Jesam li u krivu?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentarios