AUTOR: Margaret Atwood
NAKLADNIK: Profil
Kako stojite sa Shakespeareom?
Moram priznati da meni nešto ne leži. Doduše, ako ćemo iskreno, nisam baš ni pokušavala. Hamlet je bio obvezna lektira u srednjoj školi, ja ju nisam doživjela, a bome ni razumjela. Gledala sam Romea i Juliu na televiziji, ali samo nekoliko minuta jer mi je glavna glumica bila metiljava. Bila sam u Globe teatru u Londonu, ali samo u obilasku, jer za predstavu tada nismo mogli dobiti karte. Zatim se pojavila i Nesboova verzija Macbetha, koju sam zaobišla u širokom luku jer ne volim Nesboa.
Sve u svemu, ništa od mene i Shakespearea.
Vražji okot mi je bio na polici više od godinu dana. Gledala sam ja u njega, gledao je on u mene. I uzela sam ga, vrlo nevoljko. Jedino što je malo pomogla činjenica da ga je napisala Margaret Atwood, a njezinu Sluškinjinu priču sam pročitala u dahu.
Za početak, Vražji okot knjiga je koja se temelji na Shakespeareovoj drami Oluja. Originalnu Oluju nisam pročitala, ali sam bila slobodna pronaći na Internetima lektirne opise pomoću kojih možete dobiti 5 na ispitu, a da ne pročitate knjigu (nemojte to raditi, nije lijepo). Stoga, uplovite u kratak sadržaj Oluje (preuzeto sa lektire.hr): „Djelo se sastoji od pet činova i jednog epiloga; prvi i drugi čin imaju dva prizora, treći čin ima tri prizora, a četvrti i peti imaju svaki po jedan prizor. Radnja se razvija u tri glavne linije. Prva prati Ferdinanda, kojeg pronalaze Prospero i Miranda. To je dio Prosperovog plana za poticanje romantičnih odnosa Ferdinanda i Mirande, koji se na koncu i zaljubljuju. Druga prati šaljivca Trincula i pijanog podrumara Stephana, koje pronalazi Caliban; njih trojica će pokušati uzurpirati Prospera, no neuspješno. Treća prati Alonsa, Sebastiana, Antonia, Gonzala i dva dvoranina (Adriana i Francisca); Antonio i Sebastian urotili su se ubiti Alonsa i Gonzala kako bi Sebastian mogao postati kralj. Na Prosperovu zapovijed Ariel sprječava ovu zavjeru, a kasnije u predstavi Ariel se preobrazi u harpiju te se sukobi s Antoniom, Alonsom i Sebastianom koji pobjegnu zbog osjećaja krivnje za svoje zločine protiv Prospera i jedni protiv drugih. Kapetan broda i čamac broda, zajedno s ostalim mornarima, spavaju do konačnog čina.“
Jesam to samo ja, ili i vama ovakvi opisi zadaju glavobolju? Imajte na umu, ja sam pročitala Vražji okot, skužila Oluju i sad kad pročitam gornji opis, kao da sam prošla pokraj knjige, a ne da sam ju pročitala.
E sad, što je tu Margareta Atwood napravila?
Uzela je Oluju kao temelj knjige, napisala radnju i uvela likove oko Oluje. Dosta dobro, zar ne?
Glavni lik, Felix, otpušten je s mjesta umjetničkog direktora Festivala Makeshiweg, netom prije premijere njegove trijumfalne predstave Oluja. Jednostavno su raskinuli ugovor s njime jer mu nedostaje britkosti i dodira sa zbiljom. Smatrali su da nije sav svoj otkako mu je umrla kćer.
Znao je da je nepravedno otpušten, ali je bio i svjestan činjenice da su mu ruke vezane. Ne može dobiti natrag svoj posao. I tako odlazi i povlači se iz svijeta glume.
„S vrhunca nemaš kamo osim nadolje.“
U devetoj godini egzila, napokon nalazi posao koji bi mogao zadovoljiti njegove potrebe. Dobio je posao u Okružnom kaznenom zatvoru Fletcher, gdje treba držati zatvorenicima tečaj „Književnost kao put do naobrazbe“ na srednjoškolskoj razini. Nije im dao svoje ime, već se predstavio kao gospodin Duke. Obzirom da posao u zatvoru ne kotira vrlo visoko na tržištu rada, Felix je posao dobio gotovo odmah.
Radio je sa zatvorenicima tri godine, pomno kreirajući predstave u kojima su svi uživali. Zatvorenici su se doslovce otimali za mjesto u njegovoj trupi jer je to bila jedna od rijetkih stvari koje su mogli samostalno birati. Za njega, oni su na prvom mjestu bili glumci. „U ovoj prostoriji svi započinjemo time što smo nitko.“
Felix je sa svojom trupom napravio zaista dobre stvari, toliko dobre da se za njih čulo i izvan visokih zidova zatvora. Toliko su bili dobri da im u posjet dolaze isti ljudi koji su otpustili Felixa.
„Svaki autoritet počiva u osnovi na sili.“
Nakon 12 godina, Felix će napokon dobiti priliku za osvetu. Zna da će im se osvetiti Olujom. „Nadmašit će sam sebe kao glumac i redatelj. Prijeći će sve granice mogućeg, izvijat će stvarnost sve dok se ne bude oglasila nekim zvukom.“
No, vrijedi li se osvećivati nakon 12 godina? Zašto uopće držati tu mržnju u sebi? Kome želi nešto dokazati? I hoće li uopće uspjeti?
Može li sa zatvorenicima trijumfalno pokazati kako je Felix jedan i jedini, nezamjenjiv?
„Ne sadrži li najbolja umjetnost u svojoj srži očaj?“
Čitanje Vražjeg okota trajalo je dosta dugo, ali ne zato što mi je bilo teško. Mislila sam da ću se izgubiti u Shakespearu. To se, začudo, nije dogodilo. Margaret Atwood napisala je Vražji okot lagan kao perce. Nisam se patila s čitanjem, već sam u njemu istinski uživala. Oluja joj je doista poslužila kao kamen temeljac, ali ga nije naprasno vukla kao uteg kroz cijelu priču, već ju je utkala u nju, dajući joj prostora da bude prisutna u skoro svakom slovu, ali na suptilan način.
Ne mogu reći da sam postala stručnjak za Shakespearea, ni da ću posegnuti za njime u neko skorije vrijeme, ali mogu reći da mi se jako sviđa način na koji se obradila Oluja kroz Vražji okot.
Ukoliko volite Shakespearea, mislim da će vam Vražji okot biti sjajan prikaz nekog drugog kuta priče, a ukoliko niste fan gospodina, mislim da će vam Vražji okot uspjeti približiti Shakespeareovu genijalnost.
Kako vam se čini?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments