AUTOR: Milena Agus
NAKLADNIK: Profil
Uvijek postoji netko u obitelji tko ide protiv pravila, tko nije u savršenoj simfoniji sa ostatkom obitelji. Tko je drukčiji. Nekako bi se još i podnijelo da je riječ o muškom članu obitelji, ali kada je riječ o ženi, onda se svijet okrene naglavce. „U svakoj obitelji postoji netko tko plaća danak kako bi se poštovala ravnoteža između reda i nereda i da svijet ne bi stao.“
Priče o takvim ljudima, takvim ženama uvijek nekako nađu put do brojnih generacija, bez obzira što bi obitelj voljela spremiti priču o njima pod tepih i zaboraviti na sramotu koja je ovila njihovu obitelj. Tako se i jedna žena prisjeća života svoje bake, koja je jednostavno bila drukčija.
Bakina je posebnost ležala u tome što je bila „stara cura“. „Udala se kasno, u lipnju 1943., nakon što su Amerikanci bombardirali Cagliari, a tridesetogodišnjakinja koja se još nije skrasila u to se vrijeme već pomalo smatrala starom curom.“
Udala se za čovjeka koji je došao u njeno mjesto s jednim kovčegom. Jeo je i spavao kod njezine obitelji i na kraju zatražio njezinu ruku. Ona je pristala, što je drugo mogla? Vjenčali su se i živjeli suživotom u tišini. Bili su stranci pod istim krovom, živeći neovisno jedno o drugome.
Ipak, neke su se dužnosti morale obavljati, doduše neuspješno. Baka je imala nekoliko pobačaja, pa ju je muž poslao u toplice. Toplice joj nisu pružale nadu u oporavak, ali ju joj pružile ljubav. Upravo je tamo upoznala svog ratnog veterana. „Bio je visok, tamnih očiju i prodorna pogleda, koža mu tanka, vrat vitak, ruke snažne i duge, šake velike i nevine kao u djeteta, usne mesnate i vidljive unatoč kratkoj i blago kovrčavoj bradi, nos lagano svinut.“
Tamo je upoznala ono za čime su njezina duša, um i tijelo žudjeli. Spoznala je pravu ljubav. Onu ljubav koju je pokorno tražila pri večernjim molitvama, onu ljubav zbog koje ništa drugo više nije bitno. Pravu ljubav.
No, u toplicama nije mogla ostati zauvijek, a nije ni mogla pobjeći. Mogla se samo vratiti svome mužu i provesti cijeli svoj život u mislima sa svojim veteranom….
Cijeli život slušamo, čitamo, proživljavamo takve priče. Nisu više toliko ni posebne. Nesretna ljubav, pa što? Od pamtivijeka se uči kako se brakovi ne sklapaju iz ljubavi, već iz sasvim drugih razloga. Moć, novac, veze, tajne, samoća… svejedno je. Brakovi se moraju sklapati.
Učimo da ljubav nije bitna. Učimo kako žene moraju biti podložne. Učimo kako je muškarcima u principu svejedno s kime će se oženiti, dokle god održavaju kuću čistom i rađaju djecu.
Ponekad se zalomi, pa ispliva neka priča o pravoj, istinskoj ljubavi, koja sa sobom vuče zaključak kako je više iznimka, nego pravilo, pa ju prigrlimo gotovo kao mitologiju. Nešto što se događa samo jednom u stoljeću.
Ipak je jednostavnije zaključati sebe u okove veze/braka bez ljubavi, jer nam je to nametnuto. Najčešće godinama. Godinama kada smo završili školu, zaposlili se, a otkucavanje biološkog sata odjednom je postalo sve glasnije.
Zaključavamo se u zabačene kutke naše duše, razmišljajući o nekom drugom životu, nekoj drugoj ljubavi, nekom drugom smislu, zaboravljajući da je za ljubav potrebno dvoje. Uvijek dvoje.
Ljubav neće doći ako mi zatvorimo vrata. Ništa u životu neće doći ukoliko mi postavimo barikade pred sobom. Pritom ćemo se zaboraviti i tražiti cijeli život nešto čega smo se odmah na početku odrekli.
„Ne brinite se za svijet koji vas okružuje, svijet je taj koji se mora brinuti za vas. Vaš je zadatak samo postojati.“
Vrijedi li život tupe boli?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentarios