AUTOR: Lee Gutkind
„Nurses are ubiquitous in society. We know that they help us, and we know that they are often the key forces who keep our loved ones (and us!) alive. And yet, we know very little about them – professionally.“
“You are the last person I could ever see being a nurse.”
Da mi je kuna svaki put kad mi je netko rekao da nikad neću biti dobra medicinska sestra, bila bi milijunaš. Dobro, ne bi, ali bi si mogla priuštiti 7 dana na Jadranu bez imalo problema.
Ako ste upoznati s obrazovnim sustavom medicinskih sestara u Hrvatskoj, onda znate da postoji srednja škola i fakultet. E sad, postoji jedna mala caka. Osoba može upisati studij sestrinstva, a da nužno nije završila srednju medicinsku školu. Pogodite što? Ja sam bila jedna od tih osoba.
Da, ja sam nakon završene gimnazije upisala studij sestrinstva naivno vjerujući kako je to istovjetno s medicinom, samo lakše. Da, ja sam bila od onih koji nisu upali na medicinu, pa su naivno upisali prvi sličan izbor s uvjerenjem da će iduće godine opet probati upisati medicinu.
Svaki, ali svaki profesor i svaka mentorica na vježbama tijekom studija me je pitala zašto sam upisala sestrinstvo i zašto nisam išla na medicinu kad sam već toliko učila u gimnaziji. Nakon mojeg najčešće neodređenog odgovora (jer nije baš ugodno i kad te poznati ljudi pitaju zašto sam završila tu gdje jesam, a kamoli da te to pitaju ljudi koje nikad nisi vidio u životu s blago pakosnim tonom), najčešće se došlo do zaključka kako ću ja možda teoretski savladati sve zdravstvene njege, ali nikad neću naučiti vještine. Dakle, stoga, ja neću nikada biti dobra medicinska sestra. Nikad, pa ni tada.
Možete si zamisliti onda tek razinu oduševljenosti sestara na vježbama i profesora kada sam ja, nesposobna za život, odlučila nastaviti moje obrazovanje na diplomskom studiju. Magistra iz gimnazije. Recept za samoubojstvo.
„Sure, she has book smarts,“ they allowed, „but she`ll never make it here with that fancy university degree of hers. What are they teaching those university grads? They don`t know a thing about patient care…“
Tako da, da, ja sam magistra sestrinstva bez ijednog dana staža. Trenutno sam na stručnom osposobljavanju gdje me uče vještinama, gdje me uče kako biti medicinska sestra. S obzirom da na vježbama na fakultetu nismo mogli puno toga savladati (jer nas je bilo puno previše u grupi), sve se svodilo na činjenicu da ćemo sve naučiti na stažu.
Ja sam imala očekivanje da će samo mene čekati da dođem na odjel kako bi se svi koji rade mogli u potpunosti posvetiti meni. Naivac. Ja se moram gurati, ispitivati, propitkivati, biti stalno u punoj koncentraciji i slušati sve što mi se kaže, jer sam po hijerarhiji neka sitna ribica. Kad sam bila student, onda sam bila plankton.
„I felt ongoing tension between the university – educated nurses like me and the old guard, the hospital – trained nurses. Maybe those veterans didn`t know much about research on nursing theories, but they sure knew how to care for patients. They got the job done. I wanted to be like them – a nurse who could start IVs on anyone; a nurse who confidently flicked air bubble out of IV tubing; one who placed defibrillator paddles on the patient`s chest and called out, „Stand back!“
Ja ne mislim da se posao uči samo kroz iskustvo. Mogu ja naučiti svaku vještinu, ali ona postaje beznačajna ukoliko ja ne znam zašto ja nešto radim. Mislim da je to glavni uzrok svih problema. Bitno je znati kako njegovati bolesnika, ali to nije sve, to je samo maleni djelić slagalice. Potrebno nam je učenje, jer se ne brinemo o papirima, brinemo se o živim ljudima koji traže našu pomoć iz nužde, ne iz zabave. Oni su uplašeni, nervozni, zabrinuti, ljuti, tužni, smeteni, tvrdoglavi. Oni trebaju našu pomoć. I zato je na nama da im pomoć pružimo.
„I came to understand that not all injuries are visible. Nor do all illnesses have scientific, rational roots.“
I ne, posao se ne bi trebao svoditi samo na zadovoljavanje fizičkih potreba čovjeka. To su osnove osnova. Čovjek ima i druge potrebe. Mislimo da smo obavili vrhunski posao ako smo okupali bolesnika i dali mu terapiju. Nebitno što mu pritom nismo rekli nijednu riječ. Što smo za vrijeme obavljanja bilo kakvog posla u vezi bolesnika ili šutjeli ili pričali s kolegama o vijestima, o društvenim mrežama, o vezama, o izlascima. Bolesnici su živa bića, koja nas čuju i doživljavaju, a mi ih uporno svodimo na objekte koje se treba pokrpati da bi što prije otišli s odjela i iz bolnice.
S obzirom da ja na sebe ne gledam kao na medicinsku sestru (onu pravu koja je završila medicinsku školu), onda cijeli taj sustav promatram kao neki outsajder. Ne bih uspoređivala naš zdravstveni sustav s nekim, jer nema smisla, pa ću se orijentirati samo nas i reći ću da mi se ne sviđa koncept zdravstvenog sustava.
„Doctors are deity. They`re the guys who count – so we have been led to believe. Yet they could not function in most venues without nurses.“
Iako bi zdravstveni djelatnici trebali raditi kao tim koji se sastoji od nekoliko stručnjaka različitih profesija, to ni izbliza nije tako. Više funkcioniraju kao patrijarhalna obitelj, gdje liječnici imaju ulogu oca koji sjedi na čelu stola i zapovijeda. Svima. Medicinske sestre imaju ulogu majke koje liječnicima prenose sve što se događa s njihovom djecom (fizioterapeuti, ljekarnici, socijalni radnici, radni terapeuti, spremačice, kuharice, predstavnici tvrtki…). Kada ne štima sa djecom, glavni i odgovorni krivac je medicinska sestra, odnosno njena nesposobnost vladanja djecom i samom sobom. Ona ne smije zabušavati, mora u svakom trenutku znati što se događa, te predvidjeti sve što će liječnik željeti i pomisliti, tako da bude spremna na apsolutno svaku reakciju. Ako medicinska sestra sve uspije izbalansirati kako treba, sve zasluge pripadaju liječniku. Jer je on glava kuće.
„Nurses have a lot to prove to themselves and others precisely because their work is often not spotlighted.“
A bolesnici? Pitate se zašto ih nisam spomenula. Zato što je naš sustav orijentiran tako da se organizira prema liječnicima, a ne prema bolesnicima. Nije bitno što odgovara bolesnicima, nije bitno kako nešto utječe na njih, nije bitno kako će se oni osjećati, nije bitno kakve će posljedice snositi. Bino je da se ne ometa liječnike.
„There are too few nurses on boards of directors, not because of a lack of status or public trust but because of a lack of money. We don`t make enough to be important.“
Znam, znam, ne funkcionira to uvijek tako. Ali, možemo se složiti, samo su rijetki oni koji zaista rade u timu, koji su odgovorni samo za svoj djelokrug posla. Rijetki su bolesnici koji zaista imaju pravo glasa u svom procesu liječenja. Prevladavaju gore navedeni.
„A nurse is to be poised, polite and unbiased. A nurse is to love no patient but care for them all.“
Ovdje se nipošto ne želim dotaknuti teme nedostatka osoblja, pribora, prostora. Ovdje želim isključivo pisati o odnosima. Jer svaki zdravstveni djelatnik mora imati svoju autonomiju. Neka mi netko objasni kako je moguće da liječnik svima govori kako se što radi, a da se pritom ne smije njemu nešto reći?
I ne, ne želim umanjiti vrijednost i kompetencije liječnika. Nipošto. Liječnici imaju ogromnu količinu znanja i veliku odgovornost pri liječenju. Samo bi htjela reći kako bi bilu u redu da počnu funkcionirati u timu, a ne da se ponašaju kao da su glavne zvijezde. Jer glavne zvijezde u zdravstvenom sustavu UVIJEK moraju biti bolesnici. Zdravstveni tim ima ulogu skrbi za bolesnika, gdje će svaki djelatnik biti zadužen za SVOJ djelokrug posla, te će pri obavljanju istoga imati VLASTITU autonomiju.
„The best thing you can do is to extend yourself to the maximum – because in the end you have to live with yourself.“
Rastužuje me činjenica što većina misli kako neću biti dobra, kako neću znati raditi. Kako sam bila dovoljno pametna za gimnaziju, ali glupa za medicinsku školu. Rastužuje me što misle da ne trebaju ništa više od srednje škole, što im se konstantno govori da im fakultet ne vrijedi, što ih se degradira na pomoćno osoblje, koje mora biti poslušno u apsolutno svemu. Rastužuje me što su neke sestre povjerovale kako na fakultetu ne mogu ništa naučiti, kako su kongresi i predavanja beskorisni, kako su istraživanja glupa, kako one služe samo za „pranje guzice“.
„Miracles aren`t always awe inspiring. They aren`t always beautiful and obvious. Sometimes they`re sticky and gross. Sometimes they`re painful and full of loss. Sometimes you`ll miss them if you blink.“
Uza svu negativnost, ja sam čvrsto odlučila biti odlična medicinska sestra. Ona koja će napraviti puno istraživanja, koja će upisati doktorat, koja će raditi i na fakultetu i bolnici, kojoj ništa nije nemoguće. Bit ću ona sestra koja zna i teoriju i praksu, bez obzira koliko mi dugo trebalo. Svaki dan ću učiti i nikad si neću dopustiti da se prema bolesnicima odnosim s nepoštovanjem, bez obzira u kakvom stanju oni bili. Ne znam koliko će mi trebati da to sve dostignem, ali smatram da sam s nekim razlogom došla tu gdje jesam i planiram rasturiti moje zanimanje!
Comments