To si ti

AUTOR: Ernest Meštrović

NAKLADNIK: Redak

„Ne možemo znati koliko je stepenica pred nama, još je teže predvidjeti koliko puta će tijelo padati, duh gubiti snagu, koliko će boli i patnje pratiti uspon, kojim je pravilom i kojom mjerom taj teret pripisan. Bolna spoznaja, jednostavna i nepredvidljiva, može se izreći jednostavno: nema pravila. Znamo gdje život završava, ali na koji način, kojim putem stići, nemamo predodžbu.“

Bojimo se smrti. Činjenica. Iako smo od malena učeni kako nas čeka vječnost, reinkarnacija, nešto poslije. Svejedno se bojimo jer teško je prihvatiti da nas jednom neće biti. Imamo neku maglovitu predodžbu o tome, ali se njome ne bavimo. Pogotovo ako je riječ o našim bližnjima.

„Sve što ima svoj početak i kraj, u određenoj vremenskoj dimenziji može umrijeti.“

Mene toliko ne brine vlastita smrt, koliko smrt mojih bližnjih. Iako sam svjesna da mene jednom neće biti, teže mi je prihvatiti da svih njih neće jednom biti. Pogotovo ako oni odu, a ja ostanem. Uopće ne mogu zamisliti takav život. Takve misli jednostavno mičem iz glave.

Bogu hvala, svi su moji na broju. Naravno, svi „patimo“ od nečega, ali sa svime time se može živjeti i uživati u životu. Nisam imala takvih iskustava, pa ni ne znam kako bih ja odreagirala na situaciju. Nadam se da o tome neću morati još promišljati.

„Ne vrijedi tren bojiti prošlošću niti gušiti mišlju o budućnosti.“

Ipak, ja radim u bolnici. Bolest i smrt na neki su način moj posao. Svaki dan gledam ljude, manje ili više bolesne, gledam ih na putu do njihova ozdravljenja ili gledam kako im se bliži kraj, nekima brže, nekima sporije. Gledam njihove bližnje kako se brinu za njih, neki više, neki manje. Moje emocije su u kontroli, veliku većinu vremena. Teško je gledati nekoga kako se pati u odlasku, dok neki odlaze tako mirno. Zašto neki moraju otići u patnji?

I zašto smo ponekad toliko skoncentrirani na kraj da zaboravimo živjeti punim plućima? Zašto ne prigrlimo život u potpunosti? Zašto se nekad samo prepustimo?

„Tako je to sa snovima, kao i sa životom, opiru se bilo kakvoj kontroli.“

Želim živjeti. Najjednostavnija mudrost. Snažna mudrost. Želim živjeti. Shvaćate li koliko volje, želje, motivacije i snage se krije iza te dvije riječi? Želim živjeti.

Ernest je pisao o njegovoj Sanji, kojoj je dijagnosticirana teška bolest. Bolest koja joj je oduzela snagu. Bolest joj je uzimala mogućnost disanja, apetit, kretanje, izgled. Ali, snaga, volja i želja je u potpunosti ostala.

„Čini se da je najlakše pronaći savršenstvo u vlastitom mišljenju o sebi.“

Sanja je znala da je bolesna, nije to poricala. Ali nije dopuštala da ju bolest preuzme, bez obzira na danak koji je morala plaćati. Bolest je postala dio nje, ali dio nje koji je ona prigrlila i nastavila živjeti s time. Jer, ona je htjela živjeti. To je bilo sasvim dovoljno. I više nego dovoljno.

Iako su uvijek bili bliski, bolest ih je sve još više zbližila. Ako ništa drugo, bolest te natjera na spoznaju. Neki na tu spoznaju još čvršće zatvore oči, dok im dragocjeni trenutci klize niz prste kao pijesak. A neki otvore oči, prigrle spoznaju i cijene svaki trenutak.

„Navike koje steknemo sidra su našeg postojanja.“

I iako Sanje više nema, ova knjiga pokazuje koliko je Sanja tu. Jer ovo nije knjiga o smrti. Ovo je knjiga o životu!

Ernest nam donosi predivnu poruku: želim živjeti! Živimo život u svakom trenutku, bez obzira na situaciju. Ne smijemo čekati bolest kako bi spoznali koliko dragocjen život imamo u rukama. „Puno je teže pisati o danu koji je ispunjen običnim, jednostavnim, danu koji u sebi ne nosi ništa više ni ništa manje od same želje da se pokaže koliko je vrijedna svaka minuta, koliko je vrijedan svaki dodir, dah.“

„Bit života je da svakim novim korakom stvaramo nova iskustva i širimo spoznaje.“

Znam, jedan dan izgleda beznačajno nasprem 50, 60, 70, 80, 90, 100 godina. Svejedno, u svakom danu može se naći nešto lijepo.

Budite prisutni. Budite očevi, majke, braća, sestre, muževi, žene, dečki, djevojke, prijatelji, prijateljice, tetke, stričevi, ujne i ujaci. Skrbite za svoj život s ljubavlju. Dopustite si obojati život. Dopustite si obojiti nečiji život. Dopustite da vas drugi vide onakvi kakvi vi jeste.

„Znatiželja gradi put prema spoznaji.“

Ne puštajte sreću iz ruku. Ne dopustite tuzi da se nastani na vašem ramenu. Grlite. Ljubite. Volite. Živite!

Grickajmo knjige zajedno!