The Stand

AUTOR: Stephen King

NAKLADNIK: Nemam pojma. Knjiga nije više sa mnom u Rijeci. Mogu pogledati jednom (vjerojatno ću zaboraviti).

Bilo jednom Valentinovo. Moj dečko (danas zaručnik) mi je napravio poklon koji se zove 50 books scratch off. U principu, imam veliki poster sa 50 slika knjiga koje su prekrivene. Kada jednu otkrijem (princip: grecanje s kovanicom), pročitam ju, izaberem si drugu, otkrijem i čitam dalje. Prvu sliku koju sam ja odlučila otkriti bila je pod rednim brojem 17, zato što nam je 17.7. godišnjica. I tako, ni više ni manje otkrijem knjigu The Stand Stephena Kinga.

Prije nego što sam bilo što otkrila o knjizi, odlučila sam da ću knjige s popisa kupovati (osim ako neke već ne posjedujem). Prvo sam otkrila kako knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Potražila sam ju na Book Depositoryju, ali je tamo bila dosta skupa. Sjetila sam se da knjižara Znanje ima knjige na engleskom jeziku, pa sam poslala sestru da mi ju ode kupiti (jer sam tada bila u Bjelovaru, a Znanje tamo nema svoju knjižaru). Nakon što sam to riješila, palo mi je na pamet da pogledam koliko knjiga ima stranica. Knjiga ima 1325 stranice i trebalo mi je mjesec dana da ju pročitam. Možda bi mi trebalo manje da je na hrvatskom, ali možda samo malo manje. Rečenice su pisane od ruba do ruba, s fontom za koje vam skoro treba povećalo da ga čitate.

„The glory of a good tale is that it is limitless and fluid; a good tale belongs to each reader in its own particular way.“

U predgovoru knjige gospodin King kaže kako u rukama držim prošireno izdanje knjige jer su čitatelji to tražili. Prvo izdanje je imalo nekih 800 stranica, ali su čitatelji toliko zavoljeli likove da su uporno tražili da King objavi prošireno izdanje. On je napisao knjigu od 1300 stranica, ali ju je skratio. I sad je odlučio objaviti cijelu verziju. Priča u konačnici ostaje ista, samo imate više stranica za čitanje. Koje bi vi prošireno izdanje knjige voljeli vidjeti?

Charlie jedne noći dolazi uspaničen kući, budi ženu i govori joj da se moraju što prije spakirati i pobjeći. On je jedini uspio pobjeći iz baze i nada se da će se uspjeti izvući. U Arnetti, na benzinskoj postaji Norman, Tommy, Henry, Stuart i Victor razgovaraju i druže se, kad nailazi Chevrolet koji uništava cijelu benzinsku pumpu. Dečki prilaze autu i vide kako je u autu troje mrtvih ljudi. Charlie i njegova obitelj nisu uspjeli.

„On a clear day you can see forever.“

Uskoro u grad dolazi vlast. Odvodi ih u karantenu, jer sumnjaju da im je Charlie prenio virus (od milja nazvan Captain Tripps). “It hit you like the flu or a summer cold, only it kept on getting worse, presumably until you choked to death on your own snot or until the fever burned you down. It was highly contagious.”

Sve se događa brzo. Virus se šiti brzinom munje. Vojska zatvara mjesta, gradove, blokira ulice, ali neuspješno. Jedan po jedan, umiru. Jedan po jedan, gube borbu s virusom. Captain Tripps ubio je 90% populacije.

„No one can tell what goes on in between the person you were and the person you become.“

Ipak, nekolicina preživljava. Zašto, nikome nije jasno. Stuart Redman, Frances Goldsmith, Nick Andros, Larry Underwood, Glen Bateman, Susan Stern.

Svatko od njih našao se na drugom kraju Amerike kada je virus ubio sve oko njih. Oni nisu htjeli ostati sami, pa su tragali za nekim. Bilo kim.

„In a world where so many have died, to parcel out more death is surely the greatest sin.“

Osim toga, svi su počeli sanjati. No, svi su sanjali isto. Odnosno, iste osobe. Svima se u snovima pojavljivala majka Abigail i Dark Man (zvuči čudno mračni čovjek). Ona je bila jednoj strani, a on na drugoj. Svatko je u snu osjećao gdje bi trebao ići. Ipak, neki su osjećali prisutstvo samo jednoga od njih…

“There was danger everywhere. You couldn’t see it but you could feel it. You felt that danger was everywhere, inside the houses, around the next bend in the highway, maybe even hiding beneath the cars and trucks littered all over the main roads. And if it wasn’t there, it was in the calendar, hidden just two or three leaves down.”

Očekivala sam da će se cijela radnja vrtiti oko virusa, oko njegova nastajanja, oslobađanja, možda potencijalnog lijeka. Ali, King je zapravo servirao nešto potpuno drugo. Napravio je radnju apokalipse koja je brzo došla i brzo otišla.

„A person can`t change all at once.“

Fokus radnje je na stanju nakon apokalipse, gdje se nalaze jedinke na različitim stranama Amerike koje pokušavaju pronađi doslovce drugu osobu. Fokus je na ponovnom pokušaju uspostave društva od početka.

Kako biste vi krenuli s ponovnom uspostavom društva da možete napraviti cijeli sustav ispočetka? Biste li uzeli sustav kojeg ste poznavali i napravili izmjene u njemu ili biste krenuli doslovce od početka? Biste li uopće imali sustav?

„Man proposes, God disposes.“

Mogli ste primijetiti da vam nisam ništa pisala o likovima, osim što sam ih nabrojala. Iskreno, mislim da vam je to sasvim dovoljno. King u detalje raščlanjuje svakog lika, da bi od svakoga mogao napraviti zasebnu knjigu. Ukoliko se upustite u ovu avanturu od 1300 stranica, upoznat ćete svakog lika u svom svjetlu.

S druge strane, učinila sam vam ogromnu uslugu što sam popisala glavne aktere ove knjige, jer sam se borila prvih 500 stranica da uopće skontam tko će ploviti kroz cijelu knjigu, a tko nestati već na idućoj stranici. Uvijek zapisujem dok čitam, ali sam ovaj put jednostavno imala toliko toga bespotrebno napisanog.

„If you knew that past was out of reach, maybe you could forgive.“

Što reći? Knjiga mi je bila preduga. Čitala sam ja dugačke knjige, ali ovo mi je bilo pretjerivanje. Sve što je on rekao, mogao je reći u nekih 600 stranica. Imala sam poriv za preskakanjem stranica i odlomaka. S druge strane, možda moja razina znanja engleskog jezika više nije na zavidnom nivou, pa sam možda nešto na tome izgubila. Voljela bih da sam ju imala priliku čitati na hrvatskom jeziku. Koliko god ja htjela čitati na engleskom jeziku, moram u tome imati kontinuitet, a ne pročitati jednu takvu knjigu godišnje i očekivati poboljšanje znanja engleskog jezika.

„Life was such a wheel that no man could stand upon it for long. And it always, at the end, come round to the same place again.“

Za kraj, da, razboljela sam se. Dobila sam blažu verziju Kapetana Trippsa. U trenutku kada se u knjizi počelo govoriti o simptomima i o umiranju, ja sam počela šmrcati. Kašljala sam, kihala, imala temperaturu, osjećala se slabo. Mislila sam da je to sasvim slučajno, ali mi je onda jedna djevojka rekla da ljudi zaista čitaju The Stand i budu bolesni (dramatična glazba). Kako se radnja premještala u razdoblje nakon virusa, tako sam i ja počela ozdravljati. Eto, ne znam. Gospon King očigledno ima neka nadnaravna svojstva.

„People who try hard to do the right thing always seem mad.“

Koja vam je knjiga bila dobra, ali vas je u isto vrijeme umorila?

Grickajmo knjige zajedno!