AUTOR: Lea Brezar
IZDAVAČ: Dhar Media
Ostavite sve što čitate i odmah nabavite Superjunakinje!
Od 4 knjige Lee Brezar koje su mi došle na kućnu adresu, ja sam prvo uzela Superjunakinje u ruke. Kronološki gledano, prvo sam trebala uzeti Odu godinama u ruke, ali u tom trenutku nisam htjela čitati poeziju.
„Bježati od svega možemo gdje god nas život odnese. Ali iz vlastite kože samo u jednom smjeru – u sebe.“
Ja vama ne mogu opisati količinu sreće koju ja osjećam zbog pročitane knjige. Toliko sam sretna što sam ju pročitala, što sam ju uzela u ruke. Ne znam uopće hoću li vam moći ovom recenzijom prenijeti sve ono što sam ja osjećala dok sam čitala knjigu.
„Prihvatiti odgovornost znači osloboditi se krivnje. Odgovornost nosi prilike.“
Postoji li sramota u bolesti? Trebamo li se sramiti svoje bolesti? Ne trebamo i najčešće se ni ne sramimo. No, sramimo li se psihičkih bolesti? Sramimo li se poznavanja osoba s psihičkim bolestima? Znamo li se nositi s njima? Nismo baš sigurni.
„Dajte si vremena. Ali nije važno koliko traje, svaki dan koji živite neka bude za sebe, ispočetka.“
Superjunakinje. Prostitutka, saboter, žrtva, dijete. Zvuči li vam ovo superjunački? Mislim da ne. Marlena, Ana, Jasna i Katja. Psihijatrijska bolnica na Jankomiru. Zvuči li ovo malo više superjunački?
„Život se ne namješta lagano. Sve je puno pogrešaka.“
Upoznajemo naše četiri junakinje u njihovim slomovima, paranojama, pritiscima, poniranjem na samo dno. Njih je život porazio i pregazio. Svaka od njih mislila je da vodi svoj život najbolje što zna, da ima sve pod kontrolom. Mislile su da ne zaslužuju bolje.
„Svi imamo svoje demone. Pitanje je čime se borimo protiv njih kada ih sretnemo u ormaru.“
Toliko sam si toga zapisala i toliko toga bih htjela podijeliti s vama, ali sam shvatila da bi od pokušaja recenzije prepisala cijelu knjigu. Htjela sam vam i otkriti nešto više o likovima, što također nema smisla jer želim da i vi saznajete tko je tko kao što sam i ja saznala. Vjerujte mi, nećete požaliti.
„Nikada ne padamo na jastuke. Da je tako, malokad bi ustajali.“
Ja sam knjigu u punom smislu riječi progutala. Toliko sam ju brzo pročitala da mi je bilo žao što nisam odugovlačila s njom, mjesecima. Lea ne prikazuje psihijatrijske slučajeve kojih se trebamo groziti i koje trebamo odbaciti.
„Želja za nadzorom u životu jednaka je jednadžbi bez rješenja.“
Lea prikazuje superjunakinje u punom smislu riječi. Žene koje želite zagrliti i reći im da će sve biti u redu. Lea prikazuje svaku ženu. Prikazala je i mene, vjerojatno je prikazala i vas. Superjunakinje pokazuju kako je u redu pasti, ali je u redu i ustati. U redu je živjeti dan za danom. Jedan dan će biti loš, drugi dan će biti dobar.
„Promijeniti možeš samo svoj kut gledanja na stvari, ljude ne.“
Ova knjiga pokazuje i važnost prijateljstva, te kako možemo naći oslonce u životu u najneobičnijim situacijama i u ljudima koje nikad ne bi ni primijetili. Lea nam kroz ovu knjigu prikazuje kako trebamo pogledati u sami sebe. Nekad smo toliko usredotočeni na druge i osuđujemo ih zbog njihovih postupaka, a svoje loše postupke opravdavamo samo zato što su naši.
„Svi putovi za srećom vode u jednom smjeru – onome u sebe.“
Dok sam čitala Superjunakinje, prepoznala sam sebe u svakoj junakinji po malo. Prepoznala sam se u njihovim bitkama, njihovim pobjedama i njihovim porazima. Razmišljala sam kao i one. Osjećala sam što i one. Vjerovala. Nadala se. Živjela.
„Dozvoli si da griješiš. Dozvoli si da se voliš. Dozvoli se da pokušaš. Dozvoli si živjeti život.“
