Slučajni cimeri

AUTOR: Beth O`Leary

NAKLADNIK: Znanje

Morat ću biti prilično iskrena. Slučajne cimere čitala sam za vrijeme kaotičnog perioda prije vjenčanja. Bili smo u Krapinskim toplicama, a ja sam knjigu hvatala nakon plivanja, između masaža i saune. Neću reći da mi je bilo loše, ali nisam vodila bilješke. Na kraju smo se vratili kući, ja sam sjela jednu večer i pročitala ju u komadu i nisam zapisala nijedne riječi.

To sam shvatila tek sada kada sam krenula pisati recenziju. Uhvatila sam moju bilježnicu s citatima, lijepo ih prepisala i posegnula za mojom bilježnicom za bilješke (moj život je skup različitih bilježnica) kako bih shvatila da unutra nema ništa. Čak ni naslova knjige. Srećom nisam uzela neku kompleksniju knjigu. Ovako su moje živčane vijuge (valjda) još dovoljno spretne da se sjete o čemu li su to Slučajni cimeri progovarali.

Odmah da razjasnimo jednu stvar. Normalno da nikad ne bih posegnula za ovom knjigom. Za to služi book club, ovaj put onaj iz Osijeka (u tri sam book cluba). No, iako je knjiga veća, nije me uplašila jer je poleđina otkrivala dosta lagano i čitko štivo. Zato sam ju i ponijela u toplice.

Reći ću vam da sam se odmah na početku oduševila jer je knjigu prevela Andrea Cjetković, koju znate sa bloga Sovin kutak. Bude mi baš drago kad vidim ime mojih cijenjenih blogera na prijevodima knjiga. Moje ćete ime eventualno moći vidjeti ako vam ja vadim krv za transfuziju ili vam pišem otpusno pismo zdravstvene njege. Vjerujte mi, moje ime ne želite vidjeti.

Vjerojatno ni Leonovo.

Leon je bolničar koji radi noćne smjene jer se više plaćaju. Ima svoj mali stančić jer plaća koju zarađuje nije dovoljna za sve životne troškove, pa je pomislio kako je cimer najbolja opcija za pokriti troškove najma stana. Long story short, on će u svom stanu boraviti tijekom dana, a tijekom noći će biti na poslu. Najbolje od svega, neće se ni upoznati s cimerom, jer će za to biti zadužena njegova djevojka.

Tiffy je napokon skupila dovoljno hrabrosti sa samostalan život. Teško joj je shvatiti kako je bila u toksičnoj vezi i kako mora krenuti naprijed. Nažalost, stanarina je užasno skupa i jedino što joj je preostalo je pronaći cimera. Što je bolje od cimera kojeg preko noći nema u stanu?

Tiffy se useljava kod Leona. Srećom, njih se dvoje uopće ne susreću jer jedno dolazi kada je drugi već otišao i obratno. Tiffy je prepuštena sama sebi kada je riječ o smještanju svojih stvari u njegove ladice i ormare, a Leon se svaki put ne može načuditi koliko jedna osoba može imati stvari.

Bilo bi doista nepristojno da njih dvoje uopće ne komuniciraju, međutim, nisu posezali za komuniciranjem pomoću najnovijih tehnologija. Znate, mobitel i društvene mreže. Ne, oni su si ostavljali poruke po stanu preko post-it papirića.

„Neobično je koliko dobro nekoga možeš upoznati samo prateći tragove koje ostavlja za sobom.“

Naizgled jednostavne, otkačene i bezazlene, Leon i Tiffy shvatili su da je možda jednostavnije otkriti sebe preko poruka neznanom cimeru, nego svojim bližnjima. Naposljetku, oni su dijelili krevet, samo u totalno različito vrijeme!

Ipak, koliko god se mimoilazili, susret se jednom morao dogoditi, a onda je sve krenulo u jednom sasvim novom smjeru…

„Ne postoji spašavanje ljudi – oni se jedino mogu spasiti sami.“

Ajmo mi malo raspravljati o iznajmljivanju vlastitog kreveta dok istovremeno spavaš u njemu. Čula sam za ljude koji preko ljeta iznajmljuju svoje kuće, pa odlaze u stanove kako bi zaradili nešto, pokrili kredite. To mi je već bilo malo čudno, jer ne znam kako bi se nosila s činjenicom da hrpa ljudi koristi moje stvari na tko zna koje načine. Onda još i proces selidbe. Miči vrijedne stvari iz kuće, uzimaj ono što ti treba za par mjeseci, pa vraćaj sve to skupa. Ne znam baš kako bi se nosila s tim. Druga stvar, dijeljenje kreveta s totalnim neznancem. Ono, ja spavam na lijevoj, ti na desnoj strani. Doduše, ne spavamo u isto vrijeme, ali svejedno. Malo je čudnovato, zar ne?

Svakako znam da ja to ne bih mogla.

Osim toga, Leon je imao curu. Nije li jednostavnije da su počeli živjeti skupa i dijelili troškove? Retoričko pitanje.

Druga stvar, Leon je bolničar. Ono što mene kopka (vjerojatno vas neće kopkati jer niste medicinske struke) jer činjenica da on može raditi samo noćne smjene. Različit je opseg posla, različito se plaća i nema teorije za šansu da bi vam ovdje itko dozvolio da stalno radite noćne smjene. Ja sam jednom radila dvije noćne za redom, rečeno mi je da se to dogodilo sada i nikad više. Jednostavno je teško, koliko god ti bio spreman za to. Prva stvar, osoba će zamijeniti dan za noć. Nije dobro. Kako onda osoba koja mijenja dan za noć može stalno adekvatno skrbiti za teške bolesnike? Isto retoričko pitanje.

Uglavnom, knjiga mi je bila skroz slatka. Nisam mislila da će mi se baš svidjeti s obzirom da moj prvi izbor nisu lagani ljubavni romani. Međutim, valjda je bilo takvo vrijeme kada mi je trebalo opuštanje i knjiga mi je skroz legla. Ideja koju je Beth O`Leary dobila je nesvakidašnja i simpatično je prikazala život s potpunim neznancem.

Ima nešto u tim naivnim i slatkim ljubavnim pričama. Teško je za povjerovati, ali u isto vrijeme daje nadu u tu jednostavnu ljubav, kojoj ne treba puno. Lijepo je živjeti život u kojemu je krilatica da se ponekad sretne stvari jednostavno događaju.

Biste li vi pristali na neznanca u vašem krevetu?

Grickajmo knjige zajedno!