Koliko smo sposobni upropastiti si život?
AUTOR: Jerko Mihaljević
Nakladnik: OceanMore
Gradska knjižnica Rijeka trenutno ima ciklus zgodnog naziva „Knjiga na nezgodnim mjestima“, gdje održavaju promocije i književne razgovore po cijeloj Rijeci na otvorenom. Sinoćnji razgovor odvijao se u parkiću na Campettu i mogu vam reći da je ciklus odlično nazvan jer me je muž vozio na promociju, pa smo kao dva turista (a živimo već dvije godine u Rijeci) stali na ulici, spustili prozor i pitali gdje je park Campetto. Srećom pa nemamo još riječke tablice. Potraga je bila uspješna (inače ne bi bilo ovog izvještaja s terena)!
Razgovor s Jerkom Mihaljevićem vodio je Zoran Žmirić u jednom opuštenom tonu, gdje su razglabali o Jerkovom poslu, novinarstvu, pisanju i njegovom romanu „suludog“ naziva Putar i parizer. Putar i parizer roman bez premca podsjeća na ljeto, kada je najjednostavnije nakon plaže pojesti putar i parizer (s kruhom naravno). Ne mora čak biti poslije plaže, mislim da može biti legitiman obrok u svako doba dana. Ipak, roman se nije trebao tako zvati. Originalan naziv trebao je biti Moreno, lokalni zagrebački sleng za more. Zašto Moreno? Jerko je htio roman nasloviti nečim glupim jer pokazuje „nisku“ klasu. Tako bi sigurno plijenio poglede u izlozima knjižara. Međutim, urednik se bojao da ostatak hrvatske populacije neće shvatiti taj sleng. Tako se došlo do sadašnjeg naslova, koji ima svima poznati blago smrdljivi moment. Tako se ni ja nisam mogla otarasiti tog mirisa tijekom čitanja romana, iako mi navedene namirnice nisu bile u blizini. Vjerojatno trudnoća utječe na mene. Ili uspomene.
Idemo na radnju, vrijeme je!
Četvorica prijatelja idu zajedno na more, kao nekad u stara vremena. Tomi, Domba, Ronko i Crni. Odrasli skupa, ovim ljetovanjem žele dokazati sebi kako su još uvijek prava ekipa spremna na dvotjedno partijanje i stvaranje nezaboravnih uspomena koje uključuju neprospavane noći, lošu hranu (znate koju), nebrojene litre alkohola, marihuanu, lake droge, koju curu. Ljetovanje im je došlo kao savršen bijeg: bijeg od toksične veze, lošeg posla, obiteljskih odnosa, samih sebe. Što bi više mogli poželjeti?
Život je tekao svojim tokom, a njih su četvorica odrasli. Naravno, družili su se, ali okolnosti su ih oblikovale u neke nove ljude sa različitim mislima, poslovima, svjetonazorima. Već samim ulaskom u auto osjetila se napetost, netrpeljivost, neprirodnost. Kao da ih je netko primorao na zajedničko putovanje. „Sada je, tako mu se činilo, svatko od njih bio sam na tom ljetovanju. Kao da su okoštali u glavama pa se više ne mogu sljubiti u zajedničko tijesto. Nema zajedničkih doživljaja, nema zajedničkih priča. Samo se taru jedan od drugoga, umaraju se, otkidaju od sebe.“
Što će to more napraviti od njih?
. Jerko Mihaljević napisao je opušten roman sa likovima s kojima se možemo poistovjetiti gotovo svi, doduše nevoljko. Njihovi su životi bliski svakome od nas toliko da ćemo u njima prepoznati naše prijatelje, ali i nas same u nekoj, vjerojatno luđoj životnoj fazi. Osim zajedničkog ljetovanja, Mihaljević svako poglavlje posvjećuje Tomiju, Dombi, Ronku i Crnome, pa ih tako imamo priliku pobliže upoznati. Tko su, kakvi su bili, kakvi su sada i tko bi mogli postati.
Mihaljević je u romanu izvrsno karakterizirao junake, no ženske je likove prikazao vrlo površno, pa čak i plitko. No, to mu se ne može zamjeriti jer je Putar i parizer pisan sa stajališta muškaraca i njihove perspektive, pokazujući nešto drugo od očekivanih partijanja i pijanki do iznemoglosti. Osim toga, oni su mračni likovi sa demonima koji se otkrivaju kroz svaku stranicu – antijunaci u pravom smislu riječi. Za njih ne možeš navijati, možeš ih samo gledati s osjećajem gađenja, gledajući u kojoj će si mjeri (ne)svjesno upropastiti život.
Ideju za roman dobio je iz vlastitog iskustva. Naime, nije mogao otići sa prijateljima na more i bio je užasno ljubomoran na njih, a kad su se vratili s mora ispričali su svaki svoju groznu priču s ljetovanja. Taj mu je moment ušao u moždane vijuge i pretvorio ih u riječi na papiru. Ipak, naglašava kako je sve u potpunosti izmišljena priča. Iz stvarnosti je preuzeo određene slike koje su mu se događale u životu. Neću vam reći koje, mislim da sam vam već dala dovoljno razloga za čitanje knjige.
Također, nazivaju ga autorom nove generacije (iako se s tim dijelom Jerko baš i ne slaže). Zašto? U Putru i parizeru naglasak stavlja na problematiku današnje mladeži: očekivanje da im se sve pruži na dlanu. Kao što bi Jerko rekao – naša generacija u isto vrijeme pati od prevelike količine samopouzdanja i od kompleksa manje vrijednosti. Putar i parizer prati skupinu mladića koji su završili fakultete (većina njih) i samim time očekuju da im život nešto ponudi, da ih stavi na tron jer su dobili diplome. Velika je većina bila vođena do neke 25. godine života različitim učiteljima, nastavnicima, profesorima, ispitima, rokovima, seminarima i radovima. Netko je drugi nametao obveze i smjer kretanja. No, s papirom u rukama, taj smjer ostaje na njima samima. Oni bi trebali birati smjer i određivati tempo. Naši (anti)junaci predstavnici su upravo te generacije: sami, gledajući u kojem bi smjeru mogli poći, neodlučni na pravljenje sitnih koraka, bez orijentacije. Junaci koji nikada nisu odrasli, jer zapravo to nisu ni morali.
Jeste li ikad čitali roman čudnijeg imena?
Grickajmo knjige zajedno!
