Pod krošnjom naranče

„Ne može se sve objasniti. Čak ni rat ne možemo objasniti kada u njemu ginu djeca.“

AUTOR: Larry Tremblay

NAKLADNIK: Hena Com

Kao da povijest ničemu ne uči, nasilju se može suprotstaviti samo većim nasiljem, pri čemu svaka strana nadmašuje drugu, stvarajući uvijek nova, uvijek strašnija zvjerstva i masakre. U romanu Pod krošnjom naranče Tremblay nudi oštar komentar današnjeg društva – njegov voćnjak postaje mikrokosmos onoga o čemu svakodnevno čitamo u vijestima i na što smo se (nažalost) već navikli. Oni koji prežive moraju se nekako pomiriti s pokoljima, sukobima i ratovima, kompliciranima zamršenim slojevima namjerno konstruirane „istine“. Istina je u ovom romanu mutna i sumnjičava, smišljena od pomno utkanih laži kako bi uvjerila nevine u nužnost osvete.

Amed i Aziz jednojajčani su blizanci, jedno bez drugoga ne mogu, a kao i sva djeca, uživaju u blagodatima te nevine dobi igrajući se u obiteljskom voćnjaku naranči. Iako su njihovu zemlju zahvatili ratni sukobi, Amed i Aziz bivaju pošteđeni tih nesretnih događaja. Barem u početku. „Zvukovi buke nisu više isti, a tišina kao da se skriva i priprema za zlokoban napad.“

Očevi roditelji brutalno su ubijeni; stoga, prema vojniku Soulayedu jedan od Zehedovih jednojajčanih sinova blizanaca mora poći u samoubilačku misiju kako bi navodno izjednačio rezultat. Souylayed predstavlja Zahedu pojas s eksplozivom, remenom koji je „bio toliko težak da su bile potrebne obje ruke da ga se podigne“. Zahed se bori ne samo sa sobom i svojim mislima, njega opterećuje nešto puno teže. Na njemu je odluka – kojeg će sina žrtvovati za „izjednačavanje rezultata“.

Možda je jednostavnije odlučiti koju si ruku odrezati.

„Ne žrtvuje se ono što je već žrtvovano.“

Larry Tremblay u tom mirnom voćnjaku naranče jednostavnim, ali snažnim jezikom pristupa traumi proživljenoj tijekom djetinjstva i propituje njezin utjecaj na odrasli život. Roman je to o onima koji se nisu mogli oduprijeti nasilju, nego su i sami bili primorani postati nasilnici kako bi zaštitili svoju obitelj. Na koncu, svi bi prvo zaštitili svoje bližnje, zar ne?

„Nikad se ne smije lagati onome tko vam je dao život.“

Upravo zato što autor u romanu nije naveo specifično područje radnje, čini ga snažnijim jer nas kao čitatelje ne opterećuju povijest, kultura ili pristranost medija. Tremblay nam nudi prozor u drugo društvo i način razmišljanja, omogućavajući nam da sagledamo svijet koji mnogi od nas (na sreću) nikada neće spoznati. Kao rezultat, autor nas tjera da zastanemo i možda preispitamo svoj pogled na stvari za koje samo mislimo da ih razumijemo.

Pod krošnjom naranče adaptirana je u kazališnu predstavu koja se izvodila diljem Kanade, a u planu je i opera. Kroz umjetnički objektiv, Tremblay pokazuje užasan utjecaj rata: štetu koju stvara, obitelji koje uništava, ali i nemogućnost razlikovanja žrtava od zlikovaca. Pod krošnjom naranče je snažan roman, podsjetnik da unatoč onome što čitamo i što čujemo, uvijek postoji druga strana, drugi glas koji je najčešće sićušan, ponekad i nasilno utišan. Često je potrebno proći kroz bol i žaljenje kako bi istina izašla na vidjelo. Tek tada može se smoći hrabrost za oprost i snaga za kretanje prema budućnosti.

„Ne traži drugdje ono što se već nalazi u tebi.“

Možemo li samo jednom ne odgovoriti nasiljem?

Grickajmo knjige zajedno!