Napokon rođen

AUTOR: Margaret Mazzantini

NAKLADNIK: Algoritam

„Nikad ne ozdraviš od onog što ti nedostaje.“

Pobogu, odakle početi?

Dugo mi nije bilo ovako teško napisati jednu recenziju. Uvijek postoji određena težina u prenošenju dojmova odlične knjige, no ovaj je put to neopisivo teško.

Za početak ću vam reći standardnu stvar. Ovu knjigu nikad ne bi odabrala. Doduše, više ju ne možete naći na policama knjižara, ali po knjižnicama možete. Knjiga je odabrana za mene, kao zadatak za book club. Doživjela sam blagi moždani udar kad sam tu knjižurinu dobila u ruke i vidjela da ima 462 stranice.

„Zakon se može odmaknuti, ljubav treba ostaviti tamo gdje jest.“

Nekako sam se odviknula od čitanja ogromnih knjiga. Vjerojatno zato što imam osjećaj da moje knjige s police vrište da ih uzmem u ruke što prije. Osjećam njihovu prisutnost dok čitam. Ako to ima smisla. Vjerojatno nema.

Nisam od knjige očekivala ništa jer nisam ljubitelj Algoritmovih izdanja. Jednostavno mi nisu lijepa (zapravo, imam još goru riječ za njih, ali ću biti pristojna jer se ukusi razlikuju) i uvijek ih unaprijed osuđujem na propast. Ova mi je knjiga bila na relativno lijepoj strani, ali sam svejedno bila skeptik oko nje. Vjerojatno će to biti sa svakom Algoritmovom knjigom.

„Samo je jedan put, onaj kojim smo prošli.“

Opis knjige ponudio mi je temu koja mi je zagolicala maštu. Radnja je smještena u Sarajevo, gdje Gemma dolazi iz Rima sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Pietrom. U Sarajevu će je dočekati Gojko kojeg je upoznala za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a koji ju je upoznao s ljubavi njenog života Diegom.

Moj je mozak razmišljao o radnji tijekom Olimpijskih igara, kako zapravo nikad nisam pročitala ništa o tome. Zatim sam prešla na razmišljanje o Diegu, koji definitivno nije mogao biti iz Sarajeva, nego se vjerojatno našao tamo nekim povodom, kao i Gemma. Gojko je bio njihova poveznica, dakle u pitanju je očigledno bio ljubavni trokut.

Kako sam to dobro riješila, zar ne?

„Valjan život ne treba istinu pod svaku cijenu.“

Radnja doista ima svoje uporište u Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine, kada Gemma dolazi u Sarajevo raditi na postdiplomskoj disertaciji o Andriću. Gojko se tu našao kao njen stručni vodič, koji je zapravo bio samo stručan u preprodaji yo-yoa i imao je auto. On ju je jedne večeri upoznao s Talijanom Diegom, a Diego je odmah pao na nju, iako je bio mlađi od nje. „Uvijek sam Pietru govorila o ocu s lakoćom, rekla sam mu da je bio smiješan sa svojim nojevskim nogama, rijetkom bradom koju je pustio kako bi izgledao starije.“

„Ako je nekom čovjeku suđeno da se utopi, utopit će se i u čaši vode.“

Gemma je osjećaje prema Diegu vagala jer je imala svoj život u Rimu. Bilo joj je teško odbaciti sve zbog nekog mlađeg, koji će u nekom trenutku shvatiti da postoji netko bolji i netko mlađi od nje. „Bili smo jedan od onih otkačenih parova na koje se nitko ne bi kladio ni za pet para.“

„Ljubavi koje ponekad izgledaju apsurdno mogu biti najbolje.“

Diego nije odustajao od nje. Prevrnuo bi cijeli svijet samo da može vidjeti njeno lice. Na kraju su se vratili u Sarajevo na jedno krštenje i više nije bilo povratka. To je bilo to. „Nikad se ne može reći što…što je točno bilo. Membrana, možda tamnica od početka. Život je putovao daleko od nas, ususret našem životu, osjetili smo mu dodir, miris stanke.“

Naposljetku, njihove su se duše spojile. Suludo, strmoglavo, potpuno bezglavo. Njihov je život bilo prekrasno stakleno zvono u kojem su bili savršena nadopuna jedno drugome. A vrhunac njihove obitelji je prinova. „Želim sina, rekoh mu, sina kakav si ti bio, kao što si ti…želim ti vratiti oca…želim ti vratiti sve, ljubavi moja, svu kišu…“

„Istok ima svoj stereotip, svoj smrad.“

Onda je došao rat na Balkanu. Naravno da su mogli promatrati nestvarne prizore iz udobnosti vlastitog doma u Italiji, ali sudbina je htjela da se nađu u Sarajevu kada su ljudski užasi počeli izlaziti na vidjelo. „Lakše je bilo trčati pod granatama nego poslije hodati po ruševinama.“ Zašto bi netko uopće napao Sarajevo, taj velebni grad? On će biti nedodirljiv. Uostalom, sve se trebalo brzo smiriti. Nažalost, svi dobro znamo da se tama zadržala puno duže no što je trebala. Oni su ostali, jer se više nisu mogli vratiti.

„Postoji samo jedan zakon, onaj naše savjesti.“

Sada, nakon toliko godina, Gemma gleda Sarajevo nekim drugim očima. Želi dočarati magiju toga grada Pietru, ali nije sigurna može li uopće. Trebalo je puno godina da skupi komadiće sebe u cjelinu i da pokaže sinu što joj je to Sarajevo pružilo. Još više snage joj je trebalo da pređe preko onoga što joj je Sarajevo oduzelo. „Danas sam jadna kao i ovaj grad, bolesna mačka što se struže o zidove.“

„Stareći, počnemo odjednom škrtariti vlastitom osobom, nemamo osjećaja prema svijetu, jer nam ništa uistinu nije dao zauzvrat.“

Ljubav. Rat. Što je jače?

„Koliko vremena treba da se očisti zemlja gdje su zračenja zla prodrla tako duboko?“

Plakala sam. Itekako sam plakala. Okretala sam stranice, a suze su se samo slijevale niz moje obraze. Osjetila sam bol u srcu, kao da se u meni nešto prelomilo. „Balkan…nitko ni kurca ne razumije o Balkanu.“

„Mržnja se nauči u jednoj noći.“

I nemam više riječi, ostala sam bez njih. Gledam u napisano i oči mi se pune suzama. Ne postoji način na koji bih vam ja mogla dočarati pročitano, količinu emocija koje su me prožele. Ne mogu vam ni samo reći da ju morate pročitati jer zvuči prozirno, nedostojno ove knjige. U isto vrijeme, želim vam ju staviti u ruke i promatrati koje će emocije u vama izazvati.

„Vodu ne možeš podijeliti.“

Za nju će vam trebati ljubav. Ne mogu vam točno opisati kakva. Meni je bilo dovoljno podignuti pogled i vidjeti muža kada sam mislila da će me knjiga dokrajčiti. Mojoj je duši trebalo nešto za što će se uhvati kad ju riječi slome.

„Ne odlučujemo o životu i smrti, možemo krenuti težim putem, izazvati sudbinu, ali je zapravo samo golicamo.“

Nisam mislila da će me ova knjiga sasjeći na komadiće. Stvarno nisam. Ali me je rastavila na atome, dotaknula svaku moju stanicu. Voljela bih da imam više riječi za nju, stvarno bih voljela. Mogu samo reći da više no ikad želim čvrsto zagrliti vlastitu dušu. I nikad ju ne pustiti.

Što se tiče samog odabira za čitateljski klub, zanimljivo je kako gotovo uvijek čitamo knjige koje su na neki način zrcalo onoga što se danas događa u svijetu. Ukupni dojam je bio odličan - s ocjenom 4,63, što je druga najbolja knjiga dosad ocijenjena! Oni koji nisu pročitali, mislim da naše ocjene govore dovoljno. No, kako knjiga nije dobila čistu peticu, razgovarali smo i o njenim manama. Prigovori su se uglavnom odnosili na stil pisanja autorice u kojima je za naš ukus malo previše nabrajala ili je neke stvari samo iznijela bez da ih je objasnila. Također, ponekad je bilo odrediti vrijeme događanja ukoliko se Pietro nije nalazio unutar radnje. Ukupno gledajući, knjiga nas se dojmila, neki su pustili suzu, neki su dušu isplakali (čitaj ja).

Koja je vas knjiga sasjekla?

Grickajmo knjige zajedno!