AUTOR: Ocean Vuong
NAKLADNIK: Hena Com
„Što ako nismo ono što svjetlo kaže da jesmo?“
Kakav je osjećaj biti potpuno sam na svijetu iako pokraj sebe ima majku? Kakav je osjećaj morati sam otkrivati svijet odraslih iako je majka uz njega? Majka, koja mu ne može pomoći. Ona ima samo jedan savjet za njega. „Ne privlači pažnju na sebe. Već si Vijetnamac.“
„Sloboda je samo udaljenost između lovca i njegova plijena.“
Njegova majka nije znala engleski. Mali Pas je bio prepušten sam sebi. Morao je biti vlastiti oslonac samome sebi kad mu ona nije mogla pomoći u tako velikom svijetu. Ne može se reći da nije htjela naučiti engleski. Jednostavno više nije mogla. Ratne godine u Vijetnamu uzele su joj mladost i ostavile ju na životu. Životu koji više nije bio vrijedan življenja.
„Živjeti je, dakle, pitanje vremena, odabira odgovarajućeg trenutka.“
Pružila je bolji život svom sinu. Odvela ga je u Ameriku. Ali za sebe više nije mogla ništa učiniti. Nije mogla više učiti, čak ni zbog njega. Uzdala se da će ga Amerika uzeti pod svoje i naučiti ga svemu što ona nije mogla.
„Svaka povijest ima više od jedne niti, svaka nit priča je o podjeli.“
Naposljetku, Mali Pas je zato uživao veliku slobodu. Nije morao polagati račune nikome, pa ni njoj, jer ona nije mogla nikad znati što se zapravo zbiva. Zato joj je odlučio napisati pismo. Svojoj nepismenoj majci. „Samo mi nemogućnost da ćeš to ikad pročitati omogućuje da ti sve kažem.“
„Što je država ako ne doživotna rečenica, doživotna kazna?“
Činjenica da joj ima potrebu sve reći pokazuje kako mu je nedostajala tijekom svih ovih godina. Htio je da ga ona može razumjeti, da ga može voljeti, grditi, usmjeravati. Sad je ipak malo prekasno za to. „Kako sam mogao reći da smo na kraju krajeva veoma slični, da se sjene naših dviju ruku spajaju na dvjema različitim stranicama?“
„Ljudsko oko je najsamotnija božja tvorevina.“
Imao je potpunu kontrolu nad onime što piše. Mogao je prepraviti, izmijeniti, dodati ili izbrisati ono što je htio. „Dopusti mi da započnem iznova.“ Pismo je bilo njegova idealna kreacija.
„Najokrutniji zidovi načinjeni su od stakla.“
Pismo je bila njegova prilika da sve napravi idealnim. „Mijenjam te, uljepšavam i čuvam u isti mah.“ Da joj je odlučio sve reći, nije mogao ni na koji način utjecati na njenu reakciju. Ovako, sve je bilo u njegovoj kontroli. Priča je tekla glatko, onako kako ju je on usmjerio. Dao joj je točno onoliko koliko mu je bilo potrebno da si olakša dušu.
„Prošlost nikad nije stalni i uspavani krajolik, nego krajolik koji se uvijek vidi iznova.“
Tko je naposljetku bio Mali Pas? Podrijetlom iz Vijetnama, Amerikanac odrastanjem. A majka? Ona je ostala Vijetnamka zauvijek. Među njima je postupno nastajao jaz koji je postao toliko velik da je Mali Pas imao više toga zajedničkog s potpunim neznancem nego s vlastitom majkom.
„Teorije su za ljude s previše slobodnog vremena i premalo odlučnosti.“
Njihove su uloge postale obrnute. Iako je ona bila majka, njegov skrbnik, on se na kraju skrbio o njoj. On je postao njena veza s vanjskim svijetom. On je razumio što Amerika želi od njih i koje obveze prema njoj moraju ispunjavati. Ona je svakim danom jednostavno postajala sve manja i manja.
„Sve dobro uvijek je negdje drugdje.“
Kako je onda uopće mogla nešto prenijeti na njega, kad je svojevoljno dopustila nastajanje jaza između njih? Možda je svjesno to htjela, jer im Vijetnam nije donio ništa dobroga. Možda je bilo bolje da on odbaci svoju kulturu i tradiciju kako bi mogao živjeti svoj američki san.
„Ponekad si izbrisan i prije nego što dobiješ mogućnost da izjaviš tko si.“
Kakve je to posljedice ostavilo na njega?
„Sjećanje je izbor.“
Mali Pas je brutalno pisao o sebi i o svojim odnosima s drugim ljudima. Secirao je svaki segment svog života u Americi. Iako je imao svojih dobrih i loših trenutaka, Mali Pas nije povlačio paralele s Vijetnamom, pitajući se bi li mu tamo bilo bolje. Majčin život uvelike se orijentirao na Vijetnam, ali njegov ne.
„Što ako je tijelo, u svom najboljem stanju, samo čežnja za tijelom?“
Možda je tako i bolje. Nije mogao znati kako bi mu bilo, kad nije bilo realno da će se ikada vratiti. Amerika je postala njegov trajni dom. U dobru i u zlu.
„Istina je da je ljepota lijepa samo izvan sebe.“
No, nemojmo se zavaravati. Koliko god da je Malome Psu bilo dozvoljeno živjeti američki san, uvijek je morao biti svjestan jedne stvari. Bio je žut, a to je uvijek nešto značilo.
„Istina je da možemo preživjeti svoje živote, ali ne i svoju kožu.“
Ocean Vuong me je izuo iz cipela svojim načinom pripovijedanja. Do petnaeste stranice sam imala zapisano 10 citata! Stilski me je očarao i začarao. Njegov stil je takav da ćete više pratiti njegove čarobne rečenice više nego samo radnju.
„Previše radosti izgubi se u našoj očajničkoj želji da je sačuvamo.“
Što reći o radnji? Radnja me je imala do polovice knjige, bila sam zaljubljena u knjigu i gotovo spremna proglasiti ju najboljom knjigom ove godine! Da je stala na polovici, sigurno bi to i napravila. Međutim, od polovice mi se čini da je Vuong stavio naglasak isključivo na stil, puno više nego na samu radnju.
„Cijelo se postojanje neke stvari može promijeniti ako je jednostavno prevrneš naglavačke, otkriješ novi kut njezina imena činom za koji je dovoljna samo gravitacija, upravo ona sila koja nas drži zarobljenima na ovoj zemlji.“
Zaista mi se svidio njegov opis odnosa s majkom, njezin dolazak u Ameriku, sve ono što je proživjela i kakve je to posljedice ostavilo na nju, a u konačnici i na Maloga Psa. Radnja koja ne sadrži njegovu majku mi nije pretjerano sjela jer mi je možda čak bila i nepotrebna u nekim dijelovima. Naravno, njegov je život tekao bez konstantne prisutnosti njegove majke (kao i kod svakog živog bića), ali se dosta odmakao od nje i stavio naglasak isključivo na sebe.
„Bez imena, stvari se izgube.“
Zašto mi se to nije svidjelo? Koliko god da se Mali Pas ogolio, nisam imala dojam da je druga polovica knjige dio pisma, barem ne u potpunosti. U drugom mi je dijelu nedostajao bolji opis odnosa između njega i majke. Koncentrirao se na odnose između Malog Psa i drugih osoba, stavljajući majku u kadar tek povremeno. Mislim da ona nikad nije trebala izaći iz kadra. Mogao je zadržati cijelu radnju, ali ostaviti nju stalnom konstantom.
„Sveci su samo ljudi čija je bol poznata, primijećena.“
Vounga bih bez oklijevanja ponovno uzela u ruke, svakako zbog zanimljive ideje i zbog divnog stila pisanja. Na zemlji smo nakratko predivni meni nije najbolja knjiga ove godine, ali me je uspjela navesti na razmišljanje, što ju čini vrijednom čitanja.
„Tuga je, kad je najgora, nestvarna.“
Što bi onda uopće značilo da smo na zemlji nakratko predivni? Jesmo li osuđeni na lagano propadanje, fizički i psihički?
„Samo nešto što trpi strašne bolove može proizvesti zvuk u koji možeš ući.“
Ovisi li ljepota o ljudima oko nas, mjestu, poslu? Ili ćemo biti predivni samo zbog sebe? Još važnije, koliko dugo?
„Neke stvari gonimo samo zato što smo ih proglasili lijepima.“
Grickajmo knjige zajedno!
