Moja nestala polovica

„Tijelo je bilo moguće etiketirati, ali ne i osobu, a razlika između to dvoje ovisila je o onom mišiću u prsima.“

AUTOR: Brit Bennett

NAKLADNIK: Mozaik

Već od prve stranice, Moja nestala polovica privući će vas svojim bogato zamišljenim svijetom i složenim likovima. Bennett vještom rukom isprepliće teme rase, identiteta i obitelji, stvarajući priču koja je i emocionalno rezonantna i intelektualno izazovna. Danas ćemo se baviti brojnim prednostima ovog snažnog romana, od njegovih dobro razvijenih likova do stručno osmišljene radnje, ali i slabostima knjige, nudeći uravnoteženu perspektivu o ovom dugo očekivanom i naširoko hvaljenom djelu (ajme kako ovo previše stručno zvuči).

Desiree i Stella odrastaju u maloj crnačkoj zajednici u Mallardu, Louisiana tijekom 1950-ih i 60-ih godina. Mallard, koji se ne može pronaći ni na jednoj karti, nastao je kada je nekoliko višerasnih obitelji sve svjetlije puti - koje su podjednako prezirali i bijelci i crnci - odlučilo osnovati vlastito naselje. „Svakoga ste mogli uvjeriti da pripadate nekamo ako ste se tako ponašali.“

„Nitko od nas ništa ne zaslužuje. Dobijemo ono što dobijemo.“

Unatoč tome što su identične, sestre su različite po mnogočemu: Desiree je svojeglava i buntovna, dok je Stella suzdržanija i opreznija. Sa šesnaest godina bježe od kuće kako bi započeli novi život u New Orleansu. Međutim, traumatični događaj ubrzo ih razdvaja i gube kontakt na mnogo godina. „Nakon godinu dana su se razišle, a životi su im se razdvojili ravnomjerno kao i njihova zajednička jajna stanica.“ 

Desiree se seli u Washington, udaje se i ima dijete. Muževljevo zlostavljanje vraća je Mallardu, s djetetom kao svojevrsnim utegom. Zašto bi djevojka tenom boje "jedva mokrog pijeska", imala tako tamno dijete? I hoće li privući neželjenu pozornost u njihov tihi grad? Mallard ima svoj sustav kasti, određen prirodom u njegovom najdoslovnijem i najdehumanizirajućem smislu: najljepši, s najlabavijim kovrčama, uvijek pobjeđuju. Desireein povratak u zajednicu izaziva pomutnju, budući da je sada samohrana majka s tamnoputom kćeri, a zajednica je još uvijek duboko podijeljena po rasama. Stella u međuvremenu odlazi u bijeli svijet, ostavljajući svoju blizanku. „U postajanju nekim drugim najteže je bilo donijeti tu odluku. Sve ostalo bila je logistika.“ Udaje se za svog poslodavca bijelca Blakea. Njezin daljnji život u Los Angelesu obavijen je velom tajne, zahtijevajući pomno promišljanje o svakom koraku.

„Nevjerojatnost je samo iluzija utemeljena na našim predrasudama.“

Moja nestala polovica je izuzetno ambiciozan po svojoj nekronološkoj strukturi i po ekspanzivnoj širini vremena i prostora. Autoričina sposobnost slobodnog skakanja kroz nekoliko razdoblja u američkoj povijesti, kao i od obale do obale i do dubokog juga, nije ništa drugo nego iznimna. U romanu ne postoji trenutak u kojem se pripovijedanje čini užurbanim ili raspršenim; promjene između likova su besprijekorne.

Struktura zapleta romana je pomno isplanirana, kretala se kroz vrijeme, a ipak je pružala pripovijest koju je lako pratiti kroz samo dijelove života koji su se događali u različitim razdobljima u različitim desetljećima, a pričali su ih različiti likovi. Pisanje je bilo bogato i prožimajuće poput Elene Ferrante, a likovi su bili i činili su se itekako živima.

Vidljivi i nevidljivi aspekti identiteta središnji su za razvoj likova. Blizanke služe kao središnji primjer, jer iako su identične, pristupaju rasi s polariziranim perspektivama. Desiree prihvaća svoj crnački identitet. Nasuprot tome, Stella skriva svoje obiteljsko podrijetlo pod svaku cijenu. Ipak, i Desiree i Stella jako se trude mrziti Mallard iz određenog razloga — njegovog polovičnog, iskrivljenog i osuđenog na propast rješenja problema američkog rasizma.

Jedna od prednosti ovog romana je njegovo živo i evokativno pisanje. Bennettina je proza bogata i poetična, a ona s velikom vještinom hvata atmosferu različitih okruženja u knjizi. Njezini opisi male, otočne crnačke zajednice u kojoj blizanci odrastaju posebno su nezaboravni, kao i njezini prikazi New Orleansa i bogatih bijelih predgrađa u kojima Stella završi. Još jedna jaka strana je razvoj karaktera. Bennett prikazuje složene unutarnje živote svojih likova s nijansama i osjetljivošću, a odnosi među njima višestruki su i uvjerljivi. Sestre blizanke posebno su dobro karakterizirane, a njihova su suprotna iskustva rase i identiteta istražena u dubinu.

Ono što se meni osobno nije svidjelo je rastegnutost poglavlja. Autorica je u radnju uvela nizove podzapleta i sporednih likova koji se nisu doimali potpuno integriranima u priču o blizankama.

„Jedina razlika između laganja i glume jest u tome zna li vaša publika da to činite.“

Moja nestala polovica majstorski je osmišljen roman, a svako poglavlje pruža uvid u prošlost, sadašnjost i budućnost likova. Bennettino pisanje je privlačno i ona vješto spaja teme rase, identiteta i obitelji, stvarajući pripovijest koja je u isto vrijeme i srceparajuća i puna nade. Moja nestala polovica u konačnici govori o univerzalnom nestajanju. Odnosi se na polovicu koja ostane kada napustimo dom koji nas je, htjeli – ne htjeli, odredio.

Što mislite kakav o značenju naslova Moja nestala polovica i što mislite kako je naslov povezan s istraživanjem rase, identiteta i obitelji u romanu?

Grickajmo knjige zajedno!