Ministarstvo potpune sreće

AUTOR: Arundhati Roy

IZDAVAČ: Profil

Ministarstvo potpune sreće bila je jedna od knjiga koju sam ja jedva čekala pročitati otkako sam ju ugledala. Gledala sam ju na Facebooku, na Instagramu, na portalima, na Interliberu. Iskreno, nisam znala ništa o knjizi, privukla me je svojim nazivom i naslovnom stranicom. Igrom se slučaja moja knjižnica privremeno zatvarala zbog radova, pa sam ju odlučila uzeti u ruke. Moja ideja je bila da je to ljubić. Jako sam se prevarila.

„Glava na kojoj se danas ponosno kruna diči, sutra će, baš tu, uz tužbalicu pod zemlju stići.“

Na poleđini knjige vam ne piše ništa konkretno o radnji, osim da je u pitanju New Delhi i Indija. Osim toga, piše da je to druga knjiga Arudhati Roy, koja se dugo iščekivala. Dakle, ako žena piše knjigu toliko dugo, mora da je dobra.

„Na kom jeziku kiša pada po zlostavljanim gradovima?“ Pablo Neruda

Evo što su rekle prve kritike. Publishers Weekly kaže kako je u pitanju ambiciozan, originalan i očaravajući drugi roman, u kojem Roy spaja nježnost i brutalnost, te mitske odjeke sa stvarima koje se mogu pročitati na naslovnicama novina. Kirkus piše da je knjiga humana i angažirana proza bliska mračnoj bajci, te da autorica stvara svijet u kojem njezini likovi prelaze etničke granice, kao i granice roda i religije, kako bi pronašli tu najveću sreću koja se spominje u naslovu. Vulture je roman uvrstio na svoju listu knjiga koje obavezno treba pročitati. Roman opisuju kao velik, i po obujmu i po idejama, kao i bogat raznolikim likovima čije priče autorica pripovijeda s velikom dozom velikodušnosti, suosjećanja i magičnog realizma.

„Jedni drugima radimo grozne stvari, ranjavamo se, izdajemo i ubijamo, ali se razumijemo.“

S obzirom da na poleđini o radnji ne piše apsolutno ništa, mislim da bi bilo u redu predstaviti vam protagoniste radnje. Prva se u knjizi spominje Anjum, odnosno Aftab, koji nije ni dječak ni djevojčica. On/ona je hermafrodit, te, iako ga odgajaju kao dječaka, Aftab odluči postati hiijra, žena zarobljena u tijelu muškarca. Seli se u Kuću snova sa ostalim hiijrama, te tamo doživljava svoje pustolovine. Ona se kasnije naseljava na groblju, kojeg pretvara u pansion Dženet u kojemu prima različite profile ljudi, ovisno o njenom raspoloženju.

„Tko može znati iz riječi – rastajanje – koliki nam rastanak predstoji?“

Naravno, Anjum nije jedini lik knjige. Radnja počinje s Anjum, a završava s Tilo. Tilo je žena koja se udala za čovjeka kojeg ne voli, samo zato kako ne bi otkrili čovjeka kojeg ona istinski voli. To su jedina dva lika koje ću vam predstaviti, jer bi ostatak moglo narušiti cijelu priču.

„U bitci, neprijatelji ti ne mogu slomiti duh, to mogu samo prijatelji.“

Jedino što me je u knjizi oborilo s nogu, bili su citati. Iako tužni, toliko su moćni. No ostatak knjige meni je totalna enigma. Krenula sam pisati recenziju i vidjela samo pozitivne kritike. Ja knjigu, iskreno, najiskrenije, nisam shvatila.

„I nisu mi htjeli vjerovati, baš zato što su znali da je ono što govorim istina.“ James Baldwin

Kad sam krenula čitati knjigu, teško sam shvatila radnju oko Anjum, a kada sam to napokon, djelomično uspjela, ona se nije spominjala idućih 200 stranica. Pretjerujem, ali sam imala takav dojam. Jasno mi je da je hermafroditom na početku radnje uspjela privući čitatelja. Ono što sam ja očekivala je životni put Anjum i njezino nalaženje sreće na tom putu. Kad sam pročitala nekoliko poglavlja o Anjum, moja prva pomisao je da je autorica ispričala cijeli njezin životni put i da bi bilo dobro da je tu stala s pričom. Nažalost, nije.

„Ljudi – zajednice, kaste, rase, čak i zemlje – ponose se svojom tragičnom poviješću i nedaćama kao trofejima, ili ih tretiraju kao dionice koje se na slobodnom tržištu mogu kupovati i prodavati.“

Moram priznati da me je ova knjiga jako razočarala. Kao što sam već rekla, citati su mi jedino bili dobri u cijeloj knjizi, koja teži skoro 400 stranica. Iskreno, nisam shvatila što je autorica htjela reći. Likovi se pojavljuju, naizgled povezani, ali povezani takvom tankom niti da mi nije jasno odakle ih uopće izvlači. Knjiga je prožeta politikom, koju ja uopće nisam shvatila. Malo se govori o odnosu islama i hinduizma, malo rata u Kašmiru, malo rata negdje drugdje, malo borbi tu, malo borbi tamo. Čini mi se da se događa puno toga, što nije nimalo objašnjeno, osim ako već nisi detaljno upućen u zbivanja Indije.

„Dali smo svoje danas za vaše sutra.“

Arundhati Roy napisala je knjigu Bog malih stvari, koja je prije 20 godina osvojila prestižnu nagradu Booker, te se od tada željno iščekuje njezina nova knjige. Nažalost, nisam čitala Boga malih stvari, ali griješim li ako pomislim da je ova knjiga praćena pompom zbog entuzijazma kojim je bio popraćen Bogom malih stvari?

„Život ide dalje. Smrt isto. Kao i rat.“

Sve u svemu, citati su jedina stvar koje me je spriječila da knjigu ocijenim jedinicom. Ne znam da li je problem u meni, ali sam se zaista namučila dok sam čitala knjigu. Dok pišem ovo, shvatila sam koliko mi je teško pisati recenziju i koliko djelomično žalim što ju nisam ostavila i počela čitati nešto što me istinski veseli. Na kraju, nisam ni posve razumjela ni značenje samog naslova knjige.

„Kako ispričati razbijenu priču? Tako da polako postaneš svatko. Ne, tako da polako postaneš sve.“

Jeste li čitali Boga malih stvari? Kakva vam je Arundhati Roy spisateljica?

„Tanad umjesto krvi žanjete

Domovinu krvlju nam natopiste

Ističite primjer vašeg puta

A ja mislim da on bespućima luta.“