„Um je zaista jedno bojno polje na kojem ćeš ili izgubiti život ili zadobiti bitku svog života.“
NAKLADNIK: Udruga Fokus
Za knjigu Mame za mame saznala sam preko Instagram profila Raširiti krila, koji sam prošla prije nešto više od godine dana i mogu reći da mi je zaista pomogao u gledanju u sebe, a sve to zahvaljujući divnoj Sandri Sharp. Duhovni aspekt još nisam usvojila, prvenstveno jer imam dojam da još nije vrijeme. Ne znam kako to objasniti, ali znam da se zasada ne mogu u potpunosti dati tome.
„Ranjeni možemo samo ranjavati sve oko sebe.“
Da, Mame za mame – zbirka 21 priče o iskustvima majki iz različitih dijelova Hrvatske. Trebalo mi je blisko iskustvo, opipljivo, stvarno, jer se nisam mogla poistovjetiti s Instagram profilima koji pričaju o nabavljanju precijenjene opreme, kuhanju samo s organskim namirnicama i provođenja s djetetom prvih 36 godina njihova života. Često se uhvatim s mišlju jesam li ja uopće normalna jer imam potrebu ići raditi, vježbati, pisati, čitati, uzeti vrijeme za sebe. Jesam li ja dovoljno dobra majka ako ja ne želim biti „samo“ majka u svom životu? Jesam li ja loša majka ako želim ispuniti sebe u profesionalnom životu? Jesam li ja dobra žena ako nepopustljivo inzistiram na vremenu za sebe?
Gledala sam toliko žena koje su prije dolaska djeteta govorile o ovome što sam ja gore natipkala, a dolaskom djeteta je sve samo nestalo. Dijete je postalo centar svemira. Još se jednom pitam, jesam li ja luda? „Isto kao i zdrav razum, smatram da je majčinski instinkt dar, ali samo ako je na svome mjestu.“
Kad se moja malena rodila, bila sam neopisivo sretna, ali i neopisivo tužna. Dva dana boravka u bolnici sa stravičnom komunikacijom osoblja rezultirala je nekom vrstom traume – jer kad pomislim na drugo dijete, prva pomisao mi je da moram biti u takvom okruženju dva dana i nisam sigurna mogu li ih opet podnijeti. Tijekom trudnoće čvrsto sam vjerovala kako će sve dobro proći. Porod je prošao savršeno, no boravak u bolnici je za mene predstavljao zadnji krug pakla. Imala sam dijete pokraj sebe koje je samo plakalo ako nije sisalo. Nisam znala je li dovoljno pojela, je li joj dovoljno moje mlijeko, boli li ju nešto. Ništa. U ta dva dana iscrpila sam se do krajnjih granica odlazeći kući s mišlju kako sam užasna mama, kako svoje dijete ne poznajem i kako ga nikad neću poznati. A povratka na staro više nema.
Obitelj nam je prvih mjesec dana došla pomoći. Koliko god je ta pomoć dobrodošla, ja sam se osjećala ljutito jer se u većini slučajeva događalo da moje dijete mogu bolje smiriti bake nego ja. S njima u kući, ja nisam morala ništa raditi – samo sam plutala iz dana u dan. Meni se činilo kako nije u redu da čitam ili radim dok su oni bili tu, pa sam samo sjedila. Jedva sam čekala praznu kuću, ali sam se i u isto vrijeme stravično bojala. Kako ćemo muž i ja to uspjeti sami? Kako ću ja biti sama s djetetom dok on radi cijeli dan?
I kad ću, zaboga, početi raditi nešto za sebe?
Uz neprospavane noći, ja više nisam znala kako funkcionirati. Pretvorila sam se u očajnu kućanicu za koju sam govorila da nikada neću biti. Čekala sam trenutak da muž dođe s posla kako bi mogla njemu dati dijete i krenuti raditi nešto za sebe. To nije bilo dovoljno jer sam upala u krug samosažaljenja u kojemu sam ja bila tako jadna jer sama moram odgajati dijete i ne mogu biti uspješna ni u čemu jer nemam pomoći od drugih ljudi. Okrivljavala sam nju za moje stagniranje – a ona je bila dijete koje smo željeli. Grozila sam se pomisli o čemu bih razmišljala da sam ostala neplanirano trudna.
Jednog sam dana jednostavno pukla, rekla sam mužu da ovo ne može tako. Dolazak djeteta u obitelj ne može biti ispunjeno bijesom, tugom, nervozom, ljutnjom. Nešto se mora promijeniti. Sve bi bilo lakše da možemo prespavati noć. Tako sam se ja upustila u istraživanje ciklusa spavanja i shvatila da smo sve radili apsolutno krivo – zato ona nije dobro ni spavala. Kada sam krenula primjenjivati naučeno; odgovarajuće budno vrijeme, uvjeti u kojima ona spava, vrijeme noćnog spavanja, praćenje znakova umora – sve se promijenilo. U dan ili dva smo došli s ne znam koliko buđenja po noći na „samo“ dva, što se činilo kao dobitak na lutriji. Ne mogu vam opisati tu sreću kada sam shvatila da ipak sve može krenuti u dobrom smjeru, kada sam si dopustila pomisao da možda ipak nisam najužasnija mama na svijetu.
Malo po malo, s njezinih 6 mjeseci, malena je prvi put prospavala noć (za francusku se djecu smatra da je to itekako prekasno). 11.02. će mi se zauvijek urezati u pamćenje. Zahvaljujući učenju i promatranju naše bebe, počeli smo zaista uživati u roditeljstvu. Počeli smo gledati u sebe, vidjeti da sve ima svoje zašto i da se sve itekako može; samo ako ćemo si dati truda i vremena.
Ne spavam kada beba spava. Kada ona spava preko dana, ja imam vremena obaviti svoje poslove. S obzirom da spava cijelu noć, ja mogu odrediti svoje vrijeme buđenja i vrijeme odlaska na spavanje, što mi daje vrijeme za vježbanje i čitanje. Dok je ona budna, obavljamo kućanske poslove, objedujemo i igramo se.
Teško je, prokleto je teško, možda najteže ikad. No, uz učenje i ne prihvaćanje one „to tako mora biti“ i „posvetit ćeš se sebi kad ti dijete krene na fakultet ili se oženi/uda“. Samo svojim primjerom možemo utjecati na dijete – nikako drukčije.
„Što ti je suđeno, nije izgubljeno.“
Uživala sam u iskustvima „stvarnih“ mama iz Hrvatske, u većini slučajeva dijeleći njihova mišljenja. Bilo mi je puno lakše kad sam čitala o osjećajima koje sam i sama prolazila. Na kraju svake priče se nalazi i dnevnik kojega možete ispunjavati – ja sam ga ispunjavala u mislima jer mi je grozno pisati po knjigama, čak i kada su tome namijenjene.
Većina priča mi je bilo stvarno odlično, dok su mi neke bile suviše općenite; pokrivali su vremenski period od nekoliko desetljeća i nisu se koncentrirale na određenu problematiku, što je po meni davalo dosta neodređeni dojam s kojim se jednostavno nisam mogla poistovjetiti. Ipak, drago mi je znati da u svemu nisam sama i da postoje majke dovoljno hrabre da bez uljepšavanja daju uvid u svoje najteže trenutke.
Koja je vaša majčinska priča?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments