„Samo glupi ljudi u životu podcjenjuju ulogu nepoznanica i zaboravljaju ih uključiti u jednadžbu.“
AUTOR: Jussi Adler - Olsen
NAKLADNIK: Znanje
Ovo nije priča o ratu, ovo je priča o prijateljstvu.
Ovo je knjiga koju sam kupila na sniženju u Tisak media centru, sasvim neplanski i slučajno. Nabrzinu sam pročitala opis radnje, zaključila da bi mogla biti dobra knjiga i kupila ju bez nekog prevelikog razmišljanja. Onda sam došla u knjižnicu na mjesečni sastanak i ugledala u knjigu na polici na kojoj su knjige koje smo čitali. Gledam ja u tu knjigu i mislim si kako je moguće da nisam ni znala da smo to jednom trebali pročitati?
No, evo mene nekoliko svjetlosnih godina kasnije, nadoknađujem propuštenu knjigu s čitateljskog kluba. Imam dojam kako svi nekako uvijek zapinjemo za te knjige tematike Drugog svjetskog rata. Čini mi se kako nije napisano toliko knjiga koliko o Drugom svjetskom ratu i koliko je to uvijek zanimljiva tematika. Tematika o kojoj se još uvijek apsolutno svugdje piše, a koja je još uvijek obavijena nekim mističnim velom tajne.
Tako su i mističnim velom tajne bili obavijeni duševni bolesnici u Njemačkoj. Hitlerova politika bila je predstaviti njemačkog čovjeka kao neuništivog i savršenog čovjeka koji je u svakom pogledu iznad svih ostalih ljudi. U tu sliku nisu se uklapali duševni bolesnici, iako su bili Nijemci i iako su se borili za svoju domovinu. Psihička bolest bila je nešto nepoželjno i smatralo se milošću ubiti čovjeka s takvim problemom.
No, pošteđeni su bili visoki vojni dužnosnici, koji su se ipak zbrinjavali u psihijatrijske ustanove. Za njihovu prisutnost u toj ustanovi nije se smjelo znati. Posjete su im bile strogo zabranjene, a strogo su se kontrolirali i zaposlenici. Hitleru nije odgovaralo da za njih zna ni njemački narod, ali ni suparnici. Njemački narod nije smio saznati, jer bi to poljuljalo njihovu vjeru u pobjedu i neuništivost, a suparnici jer bi to značilo da znaju da Njemačka gubi vojnike.
Osim toga, na takvim se bolesnicima, koji često nisu bili svjesni ničega što se oko njih događa, moglo eksperimentirati. Eksperimentiralo se šokovima i različitim lijekovima. Nisu bile potrebne nikakve dozvole, slobodno se moglo igrati s ljudskim životom. Ako bi nešto pošlo po zlu, nitko nije snosio nikakve posljedice.
„Problemi se pojavljuju da bismo ih pokušali riješiti.“
James Teasdale i Bryan Young mladi su engleski piloti poslani s misijom fotografiranja i izvidnice područja Dresdena, zbog prevelikog dotoka radne snage na to područje. Tijekom leta, obori ih njemački avion i oni ostaju prepušteni sami sebi, na neprijateljskom teritoriju. E sad, meni je tu radnja malo nategnuta, u smislu, ne bi to nitko preživio. Njih su oborili i pali su avionom dolje, na tlo. Ozljede: James je ostao bez ušne resice! Stvarno?!? Onda krenu na njih njemački vojnici koji ih sa svojim puškama ne mogu pogoditi zbog loše vidljivosti, pa onda jadni u očaju puste pse na njih, ali James i Bryan se uspiju ukrcati na vlak. Taj dio mi se stvarno nije svidio. Nisam očekivala takve holywoodske scene u knjizi.
„Strah je istini dobar drug, a oholosti laž.“
Igrom slučaja, oni završe u Kući abecede, gdje se moraju praviti bolesnima ukoliko žele preživjeti. Ali, koliko dugo to mogu raditi bez da ih se otkrije? Još bitnije, koliko dugo mogu biti tamo, da taj boravak ne ostavi trajne posljedice?
Ubrzo otkrivaju kako nisu jedini u svojoj igri pretvaranja. Zbog čega bi se ljudi pretvarali da su bolesni i bili izloženi različitim terapijama? Brzo knjigu u ruke i saznajte!
Koja vam je najbolja knjiga s tematikom Drugog svjetskog rata?
Comments