AUTOR: Lea Brezar
IZDAVAČ: Dhar Media
„Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije, kako nam često baš to malo nedostaje.“ Ivo Andrić
Upravo s ovim citatom počinje prolog knjige Kradljivci sreće. Sad kad sam to napisala, shvatila sam da sam sama sebi ukrala sreću s jednim banalnim problemom. Mobitel mi se pokvario. Radi, ali ne radi memorijska kartica. I ja već tri dana muku mučim s tom situacijom, otresam se na ljude oko sebe, ne mogu napraviti ništa što sam planirala u danu. Samo mi je u glavi mobitel. Stvarno, Tihana? Da, stvarno. Dopustila sam si toliku ljutnju i nervozu jer mi je mobitel bitan. Zbog bloga i svega toga. Mogla sam si odmah sve rasteretiti tako da odnesem mobitel na popravak i koristim mobitel ukućana. Ali ne, jednostavnije je upropastiti 3 dana. S mobitelom.
S ovom situacijom sam si zapravo odgovorila na pitanje koliko si krademo sreću. Koliko krivimo druge za sve što nam se događa u životu umjesto da razlučimo da smo najčešće mi ti koji smo se doveli u lošu i nepovoljnu situaciju? Sebe volimo najviše i toliko često ne vidimo dalje od vlastitog nosa. Ne vidimo koliko naše ponašanje utječe na sve oko nas, a što je najgore, skoro nikad ne vidimo kako naše ponašanje utječe na nas same.
„Sami smo krojači sreće. Platno, kroj i model, a poslije se čudimo kako nam stoji.“
S tim se pitanjima bavi Lea Brezar u ovoj knjizi. Radnju je smjestila u jednu tvrtku koja pati zbog međuljudskih odnosa (a koja ne pati?). Borna je kreativni menadžer, koji gazi sve pred sobom. A ima na to potpuno pravo kad ga klijenti vole, kad radi sve kako treba i kako njegov tim ne kasni s rokovima. On je stroj za zarađivanje novaca, a Igor, njegov šef, mu upravo zato sve dozvoli. U timu se nalazi njegova asistentica Mirela, koju Borna gazi kad god stigne, čak i kad nije napravila ništa krivo. Mirela, umjesto da mu nešto odgovori ili da da otkaz, jednostavno šuti i dopušta svima da ju gaze, jer je tako lakše. Bojana je glavna u ljudskim resursima i sve što želi dobije koketiranjem i različitim vezicama. Ne podnosi Bornu i ne može shvatiti zašto je on još uvijek zaposlen. I tu na scenu stupa Irena. Irena je life coach (meni to zvuči totalno američki i totalno bljak. Lajf koač. I uvijek si zamišljam da se to izgovara onako sporo i naglašeno. Laaajfff kkoaččč.)
Igor je shvatio da tim ne funkcionira. Svi odlaze jer prebrzo izgore zbog Borne. Irena dolazi i upoznaje s timom i tu počinje njihova pustolovina. Irena je posebna osoba jer čita ljudi. Ima vizije i zna točno što treba pitati i kako se postaviti u situacijama.
Kako biste vi reagirali kad bi vam došao netko takav na radno mjesto? Mi u sestrinstvu imamo superviziju. Mislim imamo ju kao predmet, u praksi postoji u drugim državama, a kod nas će doći kroz jedno 50 godina. Ali, dolazi vas netko promatrati i reći vam što radite dobro i što ne radite dobro. Moja prva reakcija kad sam čula za takav oblik rada, bila je pa neće meni netko doći i govoriti kako da ja radim svoj posao i kako se trebam postaviti. A onda, pa zašto ne. Zamislite da imate nekoga tko će vam na pravilan način reći što je u vašem radu odlično i što nije. Netko tko će vam reći gdje štekate i pomoći vam da sami dođete do svojih grešaka i ispravite ih.
„Ne smijemo si dozvoliti da vlastitim idejama ubijamo tuđe, da vlastitim uspjesima gnječimo nečije pokušaje i treba znati balansirati u svemu tome.“
Pogađate, opirali su se. Došao je netko novi, tko ih ne poznaje, ne zna kako funkcionira njihov tim i sad želi uvesti neke promjene. A svatko je trebao napraviti promjenu, baš svatko i to je bio ključ opiranja. Kao i ja, može netko doći i reći što bi svi ostali trebali promijeniti, ali ne i ja, jer je to najteže.
A koji biste lik bili? Ja sam skoro pa uvjerena da bi bila Mirela većinu vremena. Mirna, povučena, radim što mi se kaže i ne prigovaram puno. Doduše, mislim da bi u jednom trenutku pukla kada bi me netko toliko gazio i otišla. Jedni su živci.
„Sve prolazi, vrijeme, priroda se mijenja. Ništa ne zaostaje, sve ima svoj vijek. Samo mi, blentavi ljudi tako rado stojimo na mjestu.“
Zasad mogu govoriti ono što sam čula od drugih ljudi. Ako niste znali, nalazimo se Hrvatskoj. Zemlji u kojoj si sretan što imaš posao. Kakav god da je, bitno da ga imaš. Nema veze što su kolege grozne, nema veze što je šef gadan, radit se mora. Iz ovoga shvaćam zašto je Mirela toliko dugo tu gdje je i zašto Bojana davno nije otišla.
Jednostavnije je. Realno, dati otkaz nije jednostavna stvar (osim ako nemaš odmah drugi posao). Ako daš otkaz, ništa više nije sigurno, pa ni egzistencija. Borimo se, jer treba živjeti.
„U korijenu svake borbe je strah.“
Još jednom, Lea me uspjela uvjeriti kako self-help knjige mogu biti dobre. Napisala je knjigu koja pokazuje kako nam je teško i kako promjene ne dolaze odmah. Ne prihvaćamo svi sve odjednom i ne okrećemo ploču za 180 stupnjeva samo tako. Promjene dolaze polako i one su proces. Proces koji traje i koji ima svoj puta, često dosta grbav.
„Onda se dogodi pad. Survavanje u provaliju i suočavanje s njenom dubinom. I mrak. Mukli i crni mrak vlastitih spoznaja o sebi, o tome da ne poznajemo osobu koju svakodnevno gledamo u ogledalu, da ne poznajemo vlastiti put kojim idemo i da ne znamo tko su osobe koje nas prate na tom putu. Potpuno smo izgubljeni. I kada napravimo jedan korak naprijed jer smo tako suočeni uvidjeli da nešto moramo mijenjati – ponovno uzmemo zamah i poletimo. I tako zakratko jer uže za koje smo vezani čvrsto je i žulja do srži kad se zategne.
Malo je onih koji se usude odvezati ga i pustiti da taj let bude više nego odvažan, da bude nepoznati i nedokučiv. Pa i da se pretvori u slobodan pad. Bojimo se da ćemo se izgubiti ili ozlijediti putem i ne vjerujemo da je taj put, baš taj put onaj na kojem trebamo biti. Tada biti izgubljen poprima sasvim drugi smisao, odriješili smo čvorove, ne bojimo se nepoznatog i tada to znači biti samo slobodan.“
Usudite li se pustiti?
Hvala!
Predobar post 😍