AUTOR: Cecelia Ahern
NAKLADNIK: Profil
Tko je plakao uz P.S. Volim te, neka digne dva prsta!
Sjećam se i dan danas tih gorkih suza nad knjigom. Bila je to uistinu ružna scena. Zamislite si tužno tuljenje, plakanje i curenje nosa u obilnim količinama. I crvenilo u licu. Zaista gadno.
Nisam od onih koji su gledali film. Pokušala sam, ali mi izbor glumaca nije bio dobar i nisam si htjela pokvariti to čudo od knjige. Znam, znam, slobodno me ubijte.
„Ako naciljaš Mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.“
Ajmo napraviti samo kratak presjek P.S. Volim te (ako stvarno ima onih koje je knjiga zaobišla). Holly i Gerry zajedno su od njihove četrnaeste godine. Holly je sa 29 godina ostala udovica. Gerry je umro od tumora mozga. Ipak, Gerry je mislio na Holly i ostavio joj pisma koja će ona čitati, a svako je potpisano P.S. Volim te…
„Najdublje dno može biti odlična odskočna daska za put prema gore.“
Sad možemo na nastavak!
Sedam godina nakon Gerryjeve smrti, Holly je nastavila dalje. Uz sebe ima Gabriela i sprema se na novi život s njim. Radi zajedno sa sestrom Ciarom u antikvarijatu i dućanu rabljene robe. Ciara snima seriju podcasta pod nazivom „Kako govoriti o….“
„Ne možemo se uvijek sjetiti kako smo se upoznali, ali uglavnom se sjećamo kako smo se rastali.“
Nakon dugog vremena, uspjela je privoljeti Holly na gostovanje i razgovaranje o iskustvu koje je proživjela nakon njegove smrti. Iako već sedam godina živi bez njega, shvatila je da joj je još uvijek teško razgovarati o njemu. Reakcije ne podcast bile su odlične, no Holly je ipak zasmetalo jedno pitanje. Osjeća li Gerryja još uvijek blizu sebe? Osjeća kako joj je teško dati odgovor na to pitanje… „Ali ja sam izašla; mlatarajući nogama i rukama, nekako sam se dovukla na površinu. Izronivši na zrak, poblijedjelih usana i cvokoćući zubima, otopila sam se i ponovno vratila u svijet.“
Također, nakon podcasta prilazi joj jedna žena i daje joj posjetnicu bez prevelikih objašnjenja… „Htjeli bismo upravljati svojom smrću, odrediti vrijeme rastanka s ovim svijetom, ali s obzirom na to da to ne možemo, možemo barem odabrati kako ćemo otići.“
„Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.“
Nakon P.S. Volim te krenula sam s čitanjem knjiga Cecelie Ahern. Zaljubila sam se u knjigu Na kraju duge. Zatim sam halapljivo čitala sve ostalo, dok mi u jednom trenutku nije bilo dosta. Nisam se više mogla uživjeti u njeno pisanje, bilo mi je dosadno i mlako. Svaki njezin novi naslov izbjegavala sam u širokom luku, bez da sam se zainteresirala za opis na poleđini knjige.
Klub P.S. Volim te me je zainteresirao, iako sam bila čvrstog stajališta da nije trebala pisati dalje o Holly i Gerryju. No, kad je već knjiga izašla, htjela sam ju pročitati jer su Holly i Gerry ostavili snažan dojam na mene. Nisam imala dojam da ću dobiti nešto novo i da će me nešto zaintrigirati u tome svemu. Očekivala sam onaj tipični mlaki nastavak popularnog prvog dijela. Znate već na što mislim.
„Možeš izgubiti samo ono čega se stvarno držiš.“
Knjiga me je držala tijekom cijelog čitanja. Istina, nisam se mogla oteti dojmu da mi je prvi dio puno bolji i da možda nije trebala pisati nastavak. Međutim, kraj me skršio. Opet je bilo onog zaista ružnog plakanja. Još me je jednom uspjela očarati.
Iako smo u prvom nastavku dobili potvrdu od Gerryja (pokoj mu duši) da je sasvim u redu krenuti dalje i zaljubiti se, koliko je to zapravo teško? Ja sam sebi uvijek postavljala jako čudnovata pitanja. Recimo da osoba s kojom sam provela određeno vrijeme umre, a ja ostanem na Zemlji i zaljubim se u nekog drugog s kim provedem ostatak svog života. S kim ja budem kad odem u raj? Muči me to desetljećima.
Stvarno, koliko teško može biti nastaviti život nakon smrti partnera? Kako se osjećati živim nakon što je jedan dio tebe pokopan? Što kada prođe mjesec, godina, desetljeće?
Koji je pravi trenutak za krenuti dalje?
Može se li uopće krenuti dalje?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments