„Koliko bi nas dobilo oprost kad bi se znalo što nam je uistinu na srcu?“
AUTOR: Madeline Miller
NAKLADNIK: Profil
Nekoliko svjetlosnih godina kasnije, eto i mene sa recenzijom Kirke! Sama ću si dati nagradu za najažurnijeg blogera na planeti! Knjiga je u nas izašla u studenom 2019. godine, a eto recenzije u devetom 2021. godine. Baš zaslužujem neku plaketu.
Moram priznati da nisam imala ni motivaciju za pisanje jer mi se činilo kao da su svi već rekli svoj sud i da ja tu više nemam što pametno dodati. Međutim, moj opsesivno kompulzivni poremećaj mi ne dozvoljava da ne napišem recenziju pročitane knjige. Sreća pa katalozi trgovina nemaju neke tekstove, inače bi osjetila potrebu i napisati koju i o njima. Dosta kuknjave, idemo pisati!
Grčka mitologija rijetko koga ne zanima. Od Disneyevih crtića, filmova, udžbenika, knjiga i klasika, svatko je na određeni način upoznao pokojeg boga i junaka po putu. Svima je bilo zajedničko da su glavnu ulogu uvijek zauzimali muškarci, odnosno bogovi. Bogovi. Ti moćni divovi koji vladaju cijelim nebeskim prostranstvom. Na umu im je uvijek bila pravda, njihovi postupci mahom su nepogrešivi, a namjera čista. Pa sve i kad bi počinili nešto što se kosilo sa zdravim razumom, imali bi savršeno opravdanje: ipak su protagonisti i znaju što je najbolje.
Žene, boginje ili nimfe su u grčkoj mitologiji bile samo kratka crtica. Navedeno ime, ponekad uz ime djece koje je izrodila. Naravno, ako je bila dobra i pokorna žena. Ako nije, osuđena je na crticu da je zla i da je počinila brojna nedjela. Ništa više. Na koncu konca, za što je više mogla služiti?
Mitologija nam je donijela puno toga, no jedna stvar je ipak najvažnija; muškarac je uvijek junak. Što kad junak postane junakinja? Što ako jedna nimfa dobije priliku ispričati svoju priču? Hoćemo li ju poslušati ili ju u početku otpisati jer nijedna žena u mitologiji nije doista donijela ništa dobroga?
„Oni koji se bore protiv proročanstva samo si ga još više vezuju oko vrata.“
Kirka. Homer ju je opisao kao onu koja je Odisejeve ratnike pretvorila u svinje. Odisej je, pak, portretiran hrabrim jer joj se odlučio suprotstaviti kako bi se njegovi ratnici vratili u ljudski oblik. Bio je i u Hermesovoj milosti, koji mu je poklonio biljku kako Kirkine čarolije ne bi djelovale na njega. „Od svih smrtnika na Zemlji bogovi čuju samo za nekolicinu.“ Kirka je, naravno, ostala nemoćna pred Odisejem, vratila mu ratnike u ljude, ali ga zavela svojim tijelom kako bi što duže izbivao od ljubljene mu Penelope.
Koja je jadnica ta Kirka bila. Očigledno vještica koja se nije mogla suprotstaviti ni Odiseju, a kamoli kojem bogu. Odisej ju čak nije ni volio, samo je bio zaveden njezinim čarima u krevetu.
Što se onda ima više reći o njoj?
„Ponekad se moraš zadovoljiti neznanjem.“
Jesmo li se ikad upitali tko je Kirka bila zapravo ili smo objeručke prihvatili Homerovo portetiranje?
Madeline Miller uzela je tu prepredenu vješticu i dala joj priliku da ispriča svoju stranu priče. Iako ju je literatura zabilježila kao onu koju ja šarmirala Odiseja, Kirka je bila sve samo ne šarmantna. Kćer boga Helija i nimfe, Kirka se rodila kao pravo razočaranje svojim roditeljima. Toliko je bila ružna da je Helije rekao da će se udati tek za kraljevića koliko mu je bila ružna. „Oči su joj žute kao pišalo. Glas joj je kreštav kao u sove. Nazvali su je Jastreb, ali toliko je ružna da su je trebali nazvati Koza.“
U sjeni, Kirka je odrastala, nevidljiva poput kamena. Kreštava, ružna, ni po čemu posebna. Bila je tek jedno u moru Helijeve djece, a nije znala kako bi se istakla kako bi zadobila ljubav svojih roditelja? Ta nije naslijedila ništa od njih!
Ipak, njena nevidljivost dozvoljavala je određenu slobodu. Kirka se kretala, učila, istraživala. Kretala se gdje god je htjela, radila ono što joj je znatiželja nalagala. Tako je otkrila da ipak nešto može, da nije sasvim obična. Nije vidjela nikoga da ima moć čarobnjaštva kao ona! Čarobnjaštvo je bilo samo njezino i ona je mogla sa svojom moći što god želi. Naposljetku, nikoga nije bilo briga što ona radi. Međutim, pravila se moraju poštivati, a ona je pokoje prekršila. „Nijedan bog ne može poništiti ono što je učinio neki drugi bog.“
Koja kazna uopće može biti za jednu nifmu? Što god da je napravila, ipak je besmrtna, neuništiva, sudbina čovjeka ju ne može zadesiti. Helije je pak donio svoju odluku. Kirka će biti protjerana na pusti otok. Ionako nikome nije trebala, pa je možda najbolje za sve da se zauvijek makne i u samoći provede svoju vječnost.
„Zlatni kavez i dalje je kavez.“
Kirka, jadnica.
Dobila je svoju knjigu samo kako bi čitatelji diljem svijeta vidjeli da Homer nije previše pogriješio dajući joj tek koji redak. Mislite li to stvarno?
Prije bih oblikovala rečenicu u Kirka, ratnica. Kirka je od kreštavog ružnog stvorenja postala farmaka, čarobnica. Otkrićem moći nije magično započela njezina transformacija u novu, snažnu, nepobjedivu nimfu. Tajna se krila u otkrivanju vlastite snage. Postala je vlastiti oslonac jer su je se svi odrekli. Ostala je sama, a vječnost je ležala pred njom.
Nije joj preostalo drugo nego rasti.
„Smiona djela i smiono ponašanje nisu ista stvar.“
Izrazito slojevita, Kirka nam se otkrila u svoj punini bića. Njezin jad, naivnost, a kasnije snaga i znanje proželi su svaki stranicu od početka do kraja. Ona je htjela ispričati svoju priču do kraja, potpuno iskreno. U tome je itekako uspjela!
Voljeli mitologiju ili ne, moramo priznati da je Kirka otvorila Pandorinu kutiju ženskih mitoloških likova. Na vrata su počele kucati žene, božice, nimfe, čarobnice koje su željele ispričati svoju priču. Dajmo im da zasjaju.
„Mi nismo naša krv.“
Čiju biste priču vi voljeli pročitati?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentários