Iduće godine u isto vrijeme

„Ako misliš da si vrijedan samo djelića nečije pažnje, to je vjerojatno sve što tražiš.“

AUTOR: Sophie Cousens

NAKLADNIK: Puls

Iduće godine u isto vrijeme…zvuči vam poznato? Ako ste strastveni ljubitelj Mućki kao ja, sigurno ste po pogledu na naslovnicu zaključili kako je Sophie Cousens besramno ukrala kultnu rečenicu Dela Trottera. No, vrlo ćete brzo otkriti kako likovi ovoga romana ne žele postati milijunaši iduće godine u isto vrijeme.

„Postoji li na svijetu išta ljepše od neuzvraćene ljubavi?“

Minnie Cooper (da, dobro ste pročitali) i Quinn Hamilton imaju sve samo ne susret iz bajke; susret koji sigurno ne bi bio dio kakvog ljubavnog filma u novogodišnje jutro. Quinn ju je oslobodio iz toaleta u kojem je provela cijelu Novu godinu jer joj je kvaka ostala u ruci. „…nije mudro sa mnom čekati Novu godinu. Uvijek mi se u toj noći dogodi nešto loše.“ Godina joj je očekivano loše počela, a nije pomoglo ni to što je saznala da je Quinn osoba o kojoj njezina majka priča cijeli Minniein život. Njezina majka, a time i Minnie uvjerena je da ju upravo zbog toga prate neobjašnjivi pehovi jer je rođena u isto vrijeme na Novu godinu u istoj bolnici kao i Quinn. Naime, njihove majke dijelile su sobu, a nakon toga otišle svaka svojim putem. Naizgled, rođendan je sve što Quinn dijeli s Minnie s obzirom na to da on dolazi iz privilegirane obitelji, dok je njezina gotovo uvijek samo nastojala preživjeti.

Međutim, prvi dojam itekako može zavarati, što uskoro saznaju i Minnie i Quinn. Njezina karijera i veza ne predstavljaju ono što bi Minnie htjela zahvaljujući njezinom sve manjem samopouzdanju. Greg i Minnie su u principu skladan par, ali Minnie ima osjećaj kako bi njihova veza trebala ipak značiti nešto više. Posao s pitama ostvarenje je njezinih snova, no stvarnost poslovanja ne donosi joj nadu u bolje sutra. Minnie je uvjerena da bi se sve to moglo objasniti njezinom nesrećom od rođenja. „Taj tvoj strah da će ti se na rođendan dogoditi nešto loše doista je glup. Trideset ti je godina, očekivalo bi se da ćeš dosad to prevladati.“

Quinn, pak, ima obiteljski problem s kojim se sam nosi od djetinjstva, što otežava njegov odnos sa ženama. No, kako Minnie saznaje više o svojem rođendanskom blizancu, ne može ga izbaciti iz glave; čezne u najmanju ruku za prijateljstvom, no uhvati se kako razmišlja i o stepenici više. Ali ako su Quinn i Minnie iz različitih svjetova, zašto im se putevi konstantno ukrštavaju? Quinn možda nije prava stvar za duge staze, ali uz malo truda, možda mogu vidjeti što će im sudbina donijeti.

„Budi sama sebi najbolje društvo i nikad se nećeš osjećati usamljeno.“

Iduće godine u isto vrijeme puno je više od ljubavnog romana, za moj ukus čak i previše. Roman je to o prijateljstvu, obitelji, sudbini, pronalaženju vlastitog životnog puta i ljubavi prema sebi – ukratko, roman koji bi htio biti o svemu pomalo, no bez imalo pokrića. Nisam imala problema čitanjem jer su poglavlja pita i kratka, a radnja ne zahtijeva punu koncentraciju. Međutim, sve ostalo za mene jednostavno nije zadovoljavajuće. Za početak, priča o Minnie i Quinnu je priča koja je ispričana barem milijun puta, ali bolje. Minnie je odrasla osoba koja ima kompleks manje vrijednosti, a Quinn je bez obzira na svoje mušice svejedno tako poželjan muškarac koji će spasiti damu u nevolji. Naravno, Minnie sklapa kraj s krajem, a Quinn ne zna što bi od silne količine novca. S obzirom da je u fokusu njihova ljubavna priča, iznenađujuće je da oni imaju direktan dijalog u svega nekoliko poglavlja.

Radnja romana ne teče kronološkim redom; glavna priča prekinuta je odlomcima dočeka Nove godine tijekom njihovih života, čim je autorica nastojala prikazati kako su Minnie i Quinn uvijek težili jedno drugome, iako toga nisu bili nikada svjesni. Međutim, vremenski se skokovi na početku čine nepovezanima, na način da zaista ometaju ritam cijele priče. Nepovezanost traje samo nekoliko poglavlja, jer u jednom trenutku se sve počinje slagati na isto mjesto, gdje su ti mali prekidi naizgled relevantni, kako za razumijevanje glavne priče tako i za pozadinu likova. Međutim, autorica situacije ostavlja nerazriješene i nedorečene upravo u trenutku kada treba otkriti dubinu tih događaja. Kraj romana pokazuje kako ti skokovi u prošlost zapravo nisu donijeli išta relevantnoga za radnju.

Osim Minnie i Quinna, roman obiluje likovima koji su za radnju gotovo nepotrebni. Minnie ima brata koji je u romanu samo kako bi postojao, Quinn ima prijatelje čija su imena navedena u dva navrata. Zaposlenici Minniene tvrtke imaju svoje probleme koji ispunjavaju stranice romana – ali čija su unutarnja previranja čak bolje portretirana nego ona glavnih likova. Minnie ima čudnovat odnos s majkom, koji se sa stranicama odvija u smjeru za kojega ne dobijete objašnjenje, nego se ono samo po sebi podrazumijeva. Također, Minnie kroz roman prolazi kroz pravu transformaciju – koja traje točno jedan i pol dan. Naravno, traje nešto duže, no prolazi gotovo bezbolno, jer Minnie preko noći mentalno sazrijeva i posloži se sve u glavi kako bi dokazala sebi i svijetu (čitaj Quinnu) da je ona samostalna žena koja može sve što poželi. Da je autorica stala s pričom 30 stranica prije kraja, možda bi joj i povjerovala. Ali samo možda.

Kako se Minnie u romanu bavi pitama, pročitala sam da u drugim izdanjima na stranom jeziku postoji i recept, kojeg mi nismo dobili! Da je njega u hrvatskom izdanju, možda bi knjiga dobila veću ocjenu. Ovako, prošla baba s pitama.

„Bolje je kad te mrze zbog toga kakav si, nego da te vole onakvog kakav se predstavljaš da jesi, a nisi.“

Gdje se vidite iduće godine u isto vrijeme?

Grickajmo knjige zajedno!