AUTOR: Matea Čvagić
Postoji gubitak. Postoji bol. Postoji praznina. Postoji put. Postoji cesta. Cesta za Zion. „Ljubav je najveći teret boli, a bol najveći teret ljubavi.“
Layla se sa svojim sinom uputila na put do Ziona kombijem. Isprva je to bio njezin put, njezino putovanje, njena pustolovina, ali sudbina nije tako htjela. Umjesto da prijavi Elu koja joj je pokušala provaliti u kombi, odluči ju povesti sa sobom. Na putu susreću Viktora, kojega je bus ostavio na njegovom putu na maturalac u Dubrovnik. S obzirom da se Zion nalazi poslije Dubrovnika, Lej odlučuje povesti i Viktora.
„Bijeg i potraga za srećom nikako ne mogu biti na istoj liniji.“
Iako ih je u kombiju već četvero, Lej ukrcava sa sobom još nekoliko putnika, većinom zbog Ele.
Možda joj je trebao mir. A možda su joj trebali ljudi koje je tek upoznala. Lej s njima kreće na avanturu susreta s prošlosti koja ju toliko boli. Odlučuje podijeliti svoje uspomene i svoju tugu s ljudima koje je upoznala prije nekoliko dana.
Prošlo je 10 godina otkako je izgubila oca. Čovjeka koji joj je toliko značio u životu, a kojega je toliko malo viđala. Izgubila je čovjeka kojemu se toliko radovala i tko joj je bio utočište. 10 godina kasnije, Lej se u potpunosti suočava…
„Ljubav se ne može izgubiti.“
Možda sam vam ovaj put otkrila previše, ali mislim da sam morala. Kada sam zaklopila knjigu, javila sam se Matei i rekla da sam zbunjena jer nisam bila u potpunosti sigurna koga je to Lej izgubila. Matea mi je objasnila kako se radi o ocu i da je to priča o njezinom ocu kojeg je sama izgubila.
Tako smo se nas dvije zapričale i raspričale i ja sam ostala oduševljena Mateom. Ono što me je najviše oborilo s nogu je što je rekla kako je Cesta za Zion amaterski uradak, kojeg je ona objavila u spomen svome ocu. Svjesna je njegovih nesavršenosti, ali je knjiga u potpunosti napisana za njega.
„Snovi uvijek donose onaj dio realnosti kojeg se budni najviše plašimo.“
Osim toga, Matea ima u pripremi novi roman kojemu se jako radujem! Iako smo se samo dopisivale, jako sam sretna što sam imala priliku upoznati tako divnu i pozitivnu osobu koja je prošla toliko godina borbe i na kraju isplivala u potpunosti. Osobu koja se ne ustručava govoriti o svojim problemima, ali i kako ih je uspješno savladala i prebrodila.
Drago mi je što ću imati priliku pratiti njezin rad, od njezinog, kako kaže, „amaterskog uratka“, pa sve do njezinih romana (vjerujte mi, ona ima jako puno ideja).
S knjigom se nisam mogla poistovjetiti, jer, na sreću, nikada nisam iskusila takav gubitak i nadam se da u skorije vrijeme ni neću. Ipak, knjiga mi je otkrila na koje se sve načine ljudi nose s tugom i gubitkom.
„Najgore je planirati pročitati, planirati napraviti i planirati živjeti.“
Tuga je individualna stvar i možemo se suočiti s njom na bezbroj načina. Možemo ju prigrliti i živjeti s njom kao dio nas, ili ju možemo u potpunosti potisnuti, sve dok jednog dana ne odluči eksplodirati i izaći na vidjelo.
„Nekad u stvarima ima mnogo više od onoga što vidiš.“
Za kraj, dijelim vam nekoliko rečenica iz inboksa (Matea, nadam se da se ne ljutiš, jer se ovo skroz kosi s GDPR-om): „Uvijek sam bila amater, ali sam uvijek za to da se ljudi izraze jer kroz to rastu. Ne čekam da budem savršena. Čak mi ima ljepote u tome, da sama vidim svoj napreda, a i da ga publika gleda.“
Nemam vam što drugo za reći, osim da krenete rasti s Mateom uz Cestu za Zion.
„Ne čekaj da ti se stvari dogode. Izađi i dogodi se stvarima.“
Kojeg ste autora pratili od početka?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments