Bazen

AUTOR: Libby Page

NAKLADNIK: Stilus

Kupalište Brockwell za Rosemary predstavlja sve. Moglo bi se reći kako oduvijek ide na bazen. Jutarnja navika. „Poseban je i blizak, ništa više ne bi bilo isto bez njega. Način na koji se sunčane zrake odbijaju od površine vode ujutro. Pogled na kupalište s vrha u Brockwell Parku. Čak je i miris poseban. Mokar beton koji miriše po oluji, ali u kombinaciji sa svježe pokošenom travom u parku. I klor…“

Bazen ju je obilježio za cijeli život. Ipak, ništa ne traje vječno, pa tako ni kupalište. Apsolutno je neisplativ i jedini spas vidi se u prodaji kupališta građevinskoj tvrtki Stambeni raj koji će ga pretvoriti u privatnu teretanu za ljude koji žive u njihovim stanovima. A ona to ne želi prihvatiti. Jedini način na koji se zna boriti je isprintati poruke o zatvaranju bazena i kako se to ne smije dopustiti.

Kate je novinarka kojoj šef pokazuje taj papirić i traži od nje reportažu na tu temu. Ona sramežljivo odlazi posjetiti bazen i upoznaje Rosemary. Nakon što su se upoznale i napravile reportažu, Kate se pita koja od njih dvije ima više vjere i više energije za borbu u ono u što vjeruje?

Mogu li one zaista nešto promijeniti? Ili je već sve davno odlučeno?

„Plivanje izvan staze je ponekad jedini način da promijeniš svoj život.“

Ovu knjigu ponesite sa sobom na plažu. Ili na bazen (kužite?). U potpunosti će vas opustiti. Moći ćete se prepustiti uživanju u suncu i laganom povjetarcu. A moći ćete škicnuti i onog zgodnog dečka u kupaćim (budimo realni, recenziju za ovu knjigu neće pogledati nijedan muškarac).

Knjiga je dobra, zanimljiva i opuštajuća (naslućujete ali. Jesam u pravu?). Ali…nešto nedostaje. Radnju ćete vrlo brzo pohvatati, moći ćete dokučiti kraj, samo možda sitne detaljčiće nećete shvatiti. Predvidljiva je. Ako bi morala upotrijebiti jednu riječ za ovu knjigu, onda bi to bila: mlaka. Mlaka, kao i voda u bazenu. Taman dovoljne temperature da možete samo biti u vodi bez da pomaknete i jedan mišić.

„Nadati se katkada znači patiti.“

„Zanimljivo je kako je potrebno zaprijetiti zatvaranjem da bi ljudi shvatili koliko im to mjesto znači.“ Zvuči vam to poznato? Kako smo navikli da nešto jednostavno postoji, a mi ne obraćamo pažnju na to? I onda dođe vijest o zatvaranju i svi skoče na noge, a zapravo nisu nikada obraćali pozornost na to.

„Ako nije riječ o bazenu, onda je o knjižnici, o centru za mlade, o stambenom bloku u kojem je jedan čovjek proveo cijeli život i sada će završiti na ulici.“ Mene to podsjeća na zatvaranje kina u Osijeku (premalo živim u Rijeci da bi znala ovdje neki konkretan primjer. Ako ga imate, slobodno podijelite). Koliko me sjećanje služi, u Osijeku su oduvijek bila dva kina: kino Europa i kino Urania. Od malih nogu sam tamo gledala crtiće i filmove. Uvijek u jednom od ta dva kina. Međutim, vrijeme je nekako učinilo svoje. Postala su stara, sa znakovima propadanja posvuda. Odlazila bih povremeno, ali ne više toliko često. Ugođaj mi nije više bio dobar.

S dolaskom velikih trgovačkih centara Osijek je dobio i dva svjetlucava kina: CineStar i Cineplexx. Iako cjenovno skuplji, imali su tako udobne fotelje, kokice kao na slici, nachose, čokolade, sokove, slushyje, sve. Očigledno je bilo kako će kina u centru grada vrlo brzo zatvoriti svoja vrata. I tako se naposljetku oglasila vijest o zatvaranju i Europe i Uranie. Ljudi su se bunili, protestirali, vikali. U isto vrijeme, kino dvorane u trgovačkim centrima su bile pune. I kako to obično biva, povijesna kina stavila su svoj ključ u bravu i prestali s poslovanjem.

Godinu dana poslije, kino Urania je obznanilo kako postoji interes građana za ponovnim otvaranjem kina u centru grada. Ponudili su program, te su ulaznice prodavali po drukčijem principu. Gledatelj bi platio onaj iznos za koji je smatrao da film vrijedi. I uspjeli su! Ponovno su otvorili svoja vrata i još uvijek posluju.

Izuzetno mi je drago zbog toga jer je centar Osijeka najčešće izuzetno prazan. Doslovce imate osjećaj kako su se svi (i ljudi i trgovine) preselili u trgovačke centre. Dogodit će vam se nekad da sami prolazite glavnim trgom. Da u centru grada imate parkinga koliko vam srce poželi. Tako da mi je beskrajno drago što još postoji nešto što vuče ljude u centar toliko prekrasnog grada.

Koje mjesto je bitno za zajednicu u kojoj se nalazite?

Grickajmo knjige zajedno!