AUTOR: Tajana Obradović
NAKLADNIK: Funditus
„Samo zato što promišljam sam shizofrena, a da ne mislim, proglasila bi me idiotom.“
Noru prvi put susrećemo u bolnici. Nažalost, njoj to nije prvi boravak. Svako malo se vraća, kao narkoman po drogu. I šuti. A Horvatica priča. Priča i okrivljuje ju. Ne pomaže. Jer, Nora se jednostavno izgubila u vrtlogu života. Prepustila se lošim strujama i dopustila da ju voda nosi.
„Vrijeme. Ono nema ljudsku dimenziju i dušu. Ne prašta.“
Tijekom svog boravka na odjelu psihijatrije, živi u prisjećanju. Sjeća se događaja iz djetinjstva i razmišlja o tome što ju je dovelo do točke u kojoj se sada nalazi. Odrasla u „tipičnoj“ obitelji s dva brata i jednom sestrom, Nora nije patila u životu. Imali su krov nad glavom i dovoljno novca da si priskrbe sve što im je trebalo. Majka je držala sva četiri kuta kuće, jer je otac često bio van države. Kao građevinski radnik, nadgledao je brojne projekte, te u kuću donosio novac. Novac koji je nadoknađivao njegovu potpunu odsutnost.
„A Stara?! Ona je uvijek imala „mi“. O koliko me iritiralo to njezino mi. Nikad nitko od nas ništa nije napravio sam. Osim kad bismo napravili koju pizdariju. Svaki naš uspjeh je bio poništen s mi, a svaki nestašluk ili neuspjeh okarakteriziran je kao vlastiti odraz loše naravi. Kao da se narav ne nasljeđuje.“
Stara je nastojala odgojiti savršenu djecu. Savršenu u školi, savršenu u kući, savršenu u svemu. Ona je bila jedini razlog njihova uspjeha. A ako su negdje zakazali, krivnja je isključivo bila na njima. Nora je zbog nje upisala medicinu, koju jednostavno nije mogla završiti, te se jednostavno bacila u neke druge vode i tako donijela razočarenje.
„Sve je moralo biti baš onako kako je zamislila i baš u trenutku kada je to bilo na njenu rasporedu. Razbijene glave, slomljene kosti, bolesti, popravni, markiranja redovno su prolazili lako, a borba se vodila oko gluposti. Trebalo mi je pola života da shvatim kako se bojala da ne pogriješi.“
„Ima li uopće rastanka kad si srastao s nekim?“
„Moj svijet bili su bicikl, tečajevi stranih jezika i svakodnevni treninzi.“ Nora je naizgled uživala u životu, daleko od svijeta medicine. U njezin je život čak nekoliko puta ušao Oleg, koji ju je spasio na više načina. Koliko mu je bila zahvalna zbog spašavanja, tako je tjerala svoj inat, koji ju je na kraju koštao svega.
„Koji li je omjer sudbine i vlastita djelovanja u čovjekovu životu?“
„Pacijentica odbija vlastito prezime zbog navodne pomisli da izaziva negativne konotacije kod okoline. Psihoterapija otkriva duboke traume vezane uz prethodni pacijentičin bračni odnos, i dubok žal za raskidom braka i gubitkom bračnog partnera te umišlja da bi ostankom u baku i s prezimenom bivšeg supruga njen život izgledao drukčije…“
„Svatko se bori s onim što ima.“
Moram priznati da sam se izgubila u priči oko njezinog prezimena. Kao što možete vidjeti, ona odbija vlastito prezime. I cijela se priča vrti oko njezinog prezimena. Kojeg, u knjizi nije otkriveno. Malo se radi o tome kako joj je tata dobio otkaz zbog prezimena, pa je ona dobila sve potpise na fakultetu zbog prezimena, pa je dobila otkaz zbog prezimena, pa ju nisu u klubu voljeli zbog prezimena. Navodi se u jednom dijelu kako je Hrvatica, ali ja jednostavno nisam uspjela pohvatati konce.
Problematika psihijatrijskih bolesnika me jako zanima i želim čitati što više knjiga ove tematike, ali me ova istinski zbunila i nisam mogla shvatiti problematiku, niti dio dijagnostike Nore. Na početku se spominje njezina shizofrenija, ali nešto više od toga nisam dobila.
Knjiga je dosta zbrkana u nekim dijelovima, pa pretpostavljam da se pokušao dočarati isprekidani tijek misli shizofreničnog bolesnika. Ipak, teško nalazim riječi za ovu recenziju. Možda je do manjka inspiracije, možda do manjka riječi, možda zbog slabog doživljaja, ali ja imam dojam da mi je nešto iskliznulo iz ruke.
„Sa svima se ophodite isto, jer o vama će govoriti samo djela, samo ono što vi činite drugima.“
Bez obzira na sve, Akustika tišine donosi priču o jednom „rutinskom“ psihijatrijskom slučaju. O bolesnici koja se opire liječenju, koja je neposlušna, koja nema volje ni želje za promjenom. Imamo priliku doživjeti bolesnikov kut gledanja na stvari, kako on doživljava vlastitu bolest i kako se nosi s njom.
U kojoj ste knjizi izgubili „nit“ radnje?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments