AUTOR: Bridget Collins
NAKLADNIK: Stilus
Emmett Farmer radišan je momak koji svo vrijeme ulaže u rad na obiteljskoj farmi. Njegov je život prilično jednostavan: u cijelosti je ograničen upravo na obiteljsku farmu. Njegov krug poznanstava obuhvaća samo njegovu obitelj. No, njega nešto muči.
Zanimaju ga knjige i neobično im je privržen, dok nitko drugi ne dijeli njegovo mišljenje. „Nitko nikada nije objasnio zašto su knjige sramotne.“ Osim toga, u zadnje se vrijeme osjeća slabo, onemoćao od bolesti koja mu je ukrala dio pamćenja. Slab je i ponovno se pokušava vratiti u formu kako farma zbog njega ne mora ispaštati.
Ali, Emmett mora otići. Seredith ga pozvala da bude njen šegrt i naposljetku postane knjigoveža. Jednostavno nije imao izbora i otišao je u njezinu kuću izučiti zanat. „Bila je stara – užasno stara, nalik na kostur – i sjedokosa, lice zgužvana poput papira i usana bijelih gotovo kao obrazi; ipak gotovo me dosezala visinom i oči su joj bile bistre kao Altine. Ruka kojom me pozvala unutra bila je tanka, ali mišićava, a žile su joj poput plavih niti ovijale tetive.“
Nakon što su ga naučili da su knjige opasne, Emmett sa sobom nije donio nikakva predznanja o njima. Gledao je i učio što Seredith radi, pitajući se kada će joj se i on moći pridružiti kako bi prodali što više knjiga. „Ne izrađujemo knjige za prodaju, momče. Nije u redu prodavati knjige.“
Što je ona zapravo radila kao knjigoveža? Ljudi su je se bojali, mislili da je vještica. Nisu vjerovali ni njoj ni njezinom zanatu. Osuđivali su njezine postupke. Oni koji su morali doći kod nje, dolazili su u tajnosti, pod okriljem noći i odlazili drugačiji. „Uzimamo uspomene i uvezujemo ih. Sve čega se ljudi nisu u stanju sjećati. Sve s čime ne mogu živjeti. Uzimamo te uspomene i stavljamo ih onamo gdje im više ne mogu naštetiti. Knjige su samo to.“
Emmett nije ni sam siguran u ispravnost svog budućeg zanata. Osjeća se rastrganim, a ne može objasniti zašto, sve dok jednog dana ne otkrije knjigu koja se zove imenom njegovim…
„Tračevi su javno vlasništvo.“
Biste li vi uvezali djeliće sebe kako bi se riješili neugodnih uspomena? Smatrate li da bi ostali ista osoba nakon što bi uklonili iz sebe nešto što vas je definiralo kao osobu? Mislite li da je uklanjanje loših iskustava i uspomena iz svog života prilika za novi početak?
Stilus je odradio izvrstan posao sa izgledom knjige. Naslovnica je identična izvornom izdanju, ali je knjiga tvrdo ukoričena, što joj daje taj gotički štih. Mislim da knjiga ne bi imala svoju čar da je izdana u mekom izdanju.
Otkako su je najavljivali do trenutka kada sam ju počela čitati, bila sam neopisivo privučena knjigom. Jako me je podsjećala na Trinaestu priču Diane Setterfield, koja je za mene jedna od onih knjiga zbog koje sam zavoljela čitanje.
E sad…tu dolazimo do onog škakljivog dijela. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio pričan je iz Emmettove perspektive u sadašnjosti, drugi dio nas vraća u prošlost, a treći opet u sadašnjost, ali ne iz Emmettove perspektive. Ja sam halapljivo čitala prvi dio i pola drugog dijela, do samoga vrhunca. Kada sam otkrila o čemu se zapravo radi, moje je ushićenje splasnulo.
Mnogi će misliti da je to baš zbog tog vrhunca jer se radi o nečemu o čemu se ne piše puno (ovo moje ne definiranje mi zvuči kao kad se ljudi boje izgovoriti Voldemortovo ime. Neću vam reći jer ću vam onda otkriti radnju. Diskutirat ćemo kada pročitate knjigu).
Osjećala bi se isto bez obzira na to koga bi Bridget Collins stavila u fokus u nekom drugom paralelnom svemiru. Moj osjećaj je bio: „I to je sve?“. Trebala sam više. Tako je fino zaplela radnju u mističnom smjeru i onda ju je rasplela. Sva mistika je nestala i ja sam se malo osjećala prevarenom.
Možda sam ju previše uspoređivala s Trinaestom pričom, koja je svoju mističnost zadržala od prve do zadnje stranice, bez obzira na rasplet radnje.
Knjiga od mene ima peticu do polovice, a od polovice jedinicu ili neku slabu dvojku. Na koncu, to nam daje ocjenu dobar.
Koja vam je knjiga do polovice bila odlična, a poslije vas je razočarala?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments