„Vjera je odabir; svatko tko kaže drukčije pokušava vas obratiti.“
AUTOR: Reza Aslan
NAKLADNIK: Profil
Nisam praktični vjernik, ali vjerujem – koliko god to licemjerno zvučalo. Nikada me se nije „tjeralo“ da idem na misu, što je zapravo bilo odlično. Vjerujem da sam na taj način mogla sama odlučiti hoću li ili neću otkrivati religiju/vjeru. Primila sam sve sakramente; za pričest mi je bilo svejedno, ali sam se krizmi jako radovala – pogotovo jer sam u to vrijeme bila ministrantica. Put me je naveo i u Isusovačku klasičnu gimnaziju, na čemu sam neizmjerno zahvalna. Pred kraj srednje škole mogu reći da sam živjela svoju vjeru; ispunjavao me je odlazak na misu, na duhovne obnove, pjevanje u jednoj vrsti crkvenog zbora. Međutim, u jednom sam trenutku osjetila pritisak. Na fakultetu sam imala obveze koje sam morala ispunjavati, imala sam studentski posao na koji sam morala dolaziti ako sam htjela išta zaraditi, pjevala sam u vokalnom ansamblu na koji sam morala ići ako sam htjela ići na natjecanje. Moja vjera nije morala biti uvjetovana nečime, a u tom trenutku imala sam dojam da itekako je. Osjećala sam se zarobljeno i osjećala sam da moram van iz crkvenog zbora. Moje sam talente mogla dati negdje drugdje, bolje i ispunjenije.
Tako je moj odnos u vjeri postao isključivo osoban. Ne govorim o tome jer smatram kako je to izbor svake osobe i da treba biti privatan. Odlasci u crkvu događaju se kada je ona prazna ili poluprazna. No, jednu stvar ipak želim napraviti – pročitati Bibliju, koja me još uvijek malo odbija. Vjerujem da će jednog dana doći pravi trenutak za to. Dotada, uživam u otkrivanju različite duhovne literature koja će razjasniti pitanja koja mi se motaju po glavi.
Bog: povijest čovjeka je individualni zbir autorskih i anegdotskih zapažanja o Bogu, kontroverznog i popularnog iransko – američkog pisca, televizijskog voditelja i akademika Reze Aslana. Kao što podnaslov sugerira, osnovna je premisa ljudske povijesti da imamo različite poglede na Boga. U knjizi se Reza Alsan poigrava mišlju kako nam je povijest zapravo pokazala kako nismo stvoreni na sliku Božju – Bog je stvoren na našu sliku.
Aslan donosi oštar, vrlo čitljiv esej u kojemu na manje od 200 stranica galopira kroz desetke tisuća godina i ispituje kako i zašto ljudska bića vjeruju u nešto izvan vidljivog svijeta. Esej u sebi nosi i osobnu vrijednost Aslana, počevši s njegovim djetinjastim poimanjem Boga. Između ostalog, Aslan opisuje svoje vlastite vjerske avanture koje uključuju i islam i kršćanstvo, te daje kronološku utrku kroz ljudsku povijest, od lovaca – sakupljača do gradova i civilizacija, carstava u usponu i padu. Bog: povijest čovjeka nas živo podsjeća kako monoteizam uzimamo zdravo za gotovo, budući da je naše prevladavajuće stajalište staro tek nekoliko tisuća godina.
U Bogu: povijesti čovjeka postoje dvije glavne premise. Prva premisa je da ljudi antropomorfiziraju i bogove i jednog Boga, nesposobni izbjeći ljudsko čak i kada je božanstvo nevidljivo i nematerijalno. Druga premisa uključuje autorovo slaganje s Yuvalom Noahom Hararijem – kada su ljudi počeli uzgajati usjeve i stvarati naselja rezultati nisu bili povoljni; životni vijek se smanjio, razvile su se bolesti, egzistencija je bila ugrožena. Upravo zato stvaranje gradova nije bio blagoslov, a štoviše, impuls za naseljavanjem nije bio radi materijalnog napretka, već radi podrške mjestima koja bi mogla djelovati kao mjesta koja prihvaćaju i olakšavaju štovanje. Svrha naseljene skupine ljudi nije nužno bila povećanje njihovog fizičkog blagostanja, već osiguravanje mehanizama koji bi obogatili njihovo duhovno blagostanje.
Ljudi su posvuda i u svim vremenima shvaćali Boga ili bogove kao svoje produžetke. Prisila da humaniziranja božanskog ugrađena je u ljudski mozak: proces kroz koji je pojam Boga nastao u ljudskoj evoluciji tjera nas da oblikujemo Boga na svoju sliku, prema hipotezi Reze Aslana. Na našeg neljudskog Boga ili bogove projiciramo naše smrtne emocije i želje, uključujući naše poroke. Kada Bogu damo ljudske kvalitete, mi zauzvrat te kvalitete učinimo božanskim – oblikujemo svoje religije i kulture u skladu s ljudskim porivima, uvjeravajući sebe da su ti porivi Božji.
Vjera u dušu, sugerira on, prvo je ljudsko vjerovanje i vodi vjeri u Boga. Religija nije ukorijenjena u potrazi za smislom, strahu od nepoznatog ili slučajnoj posljedici složenog rada našeg mozga, već proizlazi iz našeg intuitivnog uvjerenja da smo utjelovljene duše. Dakle, jesu li ljudi izmislili Boga na ovaj način? To je pitanje s kojim se svatko od nas mora uhvatiti u koštac.
Vrlo je vjerojatno da će brojni ljudi pročitati Boga: povijest čovjeka i uvrijediti se na njen sadržaj, pretpostavljajući da je Aslanov cilj potkopati sva njihova uvjerenja i ideje i ostaviti ih bez ičega za što bi se mogli držati. Bog: povijest čovjeka sigurno nije za one ljude čija je vjera previše krhka da bi izdržala vrstu ispitivanja i teške introspekcije koje Aslan zahtijeva. Namijenjen je vjernicima koji su dovoljno jaki da postavljaju pitanja o svojoj vjeri bez straha da će biti uništena, ali i za ateiste koji žele razumjeti one koji vjeruju.
Sve u svemu, Bog: povijest čovjeka je zanimljivo, dubinsko istraživanje o tome odakle čovječanstvu uopće ideja o Bogu. Aslan zaranja duboko u povijest, psihologiju, sociologiju i antropologiju kako bi odgovorio na mnoga pitanja koja proizlaze iz pitanja „Tko je Bog?“, i podupire svoju tezu o Bogu kao ljudskom konstruktu, s bibliografijom koja to dokazuje. Ono što mi se, međutim, ne sviđa je način na koji završava esej nudeći ideju da je Bog sve i da je Bog neka vrsta lijeka za svjetske bolesti, čineći to bez one nijanse i dubine koja ulazi u sve ostalo što prethodi zaključku.
Čitate li literaturu ovakvog tipa?
Grickajmo knjige zajedno!
