AUTOR: Caroline Kepnes
NAKLADNIK: Stilus
Neću reći da sam stalker, ali moram reći kako imam predosjećaj u kojem trenutku trebam pogledati tuđi profil (ovo stvarno zvuči čudno). Nekad mi se dogodi da pomislim da neku osobu i razmišljam što li se s njom događa. Otvorim profil i vidim što se događa s tom osobom. Obično se dogodi da zaista postoji nešto novo u životu te osobe. Samo bi voljela da imam neko šesto čulo za neku lutriju, možda bi bilo korisnije. I manje čudno, definitivno.
Upis na faks, novi posao, zaruke, vjenčanje, rođenje djeteta, ljetovanje, ručak u novom restoranu, sve. Još ako osoba ima javan profil i voli objavljivati svoj život kroz redovite vremenske intervale, imate nečiji život na dlanu, a da ne morate s osobom prozboriti ni riječi.
„Gledanje u oči održava civiliziranost na životu.“
Kad upoznate nekoga, dovoljno je saznati ime i prezime kako bi kroz cijelo desetljeće saznali čime se osoba bavila, što je voljela, s kime se družila, koje je zemlje posjetila, u čemu sada uživa i što radi. Slatko, zar ne?
Prije 7 godina, preorala sam cijeli Facebook profil mog muža. Ono, doslovce. Secirala sam svaku sliku i svaku objavu dok nismo postali par. Imali smo i jedno razdoblje u kojemu nismo razgovarali, pa mi je Facebook profil bio način da saznam što se s njime događa. On mi je također rekao kako je pogledao sve što sam objavljivala u to vrijeme. Stalno sam buljila u ikonicu od chata kako bi vidjela da li je online, scrollala po bespućima Facebooka i razmišljala gleda li u moje zeleno svjetlo u razgovoru. Znala sam otprilike njegovu aktivnost u danu samo po Facebooku.
„Laži osim ako znaš da se nećeš izvući lažima.“
Da, bilo je slatko, jer smo se tek upoznavali i bilo nam je drago što netko tko nam se sviđa može otkriti nešto više o nama bez da im mi direktno kažemo. Bilo mi je skroz u redu što on gleda moje objave i slike, jer sam znala da ih neće zloupotrijebiti ni na koji način. Uostalom, na koji način? Nije da sam neka prezanimljiva osoba sa sočnim pikanterijama.
No, moram li to zaista biti da bi netko moj privatan život iskoristio protiv mene? Zapravo, koliko privatan?
„Prava je šteta biti toliko ljutiti zbog onoga što nemaš da prezreš ono što imaš.“
Joe Goldberg ima idealan posao. Radi u knjižari. Okružen je divnim knjigama, čita sve novitete, s mušterijama raspravlja o knjigama i preporuča im što će iduće kupiti. Najčešće oni kupuju s kreditnom karticom, pa on može krajičkom oka vidjeti njihova imena. Tako je bilo i sa Guinevere Beck, studenticom kreativnog pisanja.
Nakon što joj je saznao ime, sve je ostalo bilo lako, pogotovo jer je ona često voljela objavljivati svoje dnevne aktivnosti. Joe se odmah dao u akciju. „Smiri se, Joe. Ne vole kad su tipovi nasrtljivi.“
„Opasno je kriviti druge za svoje probleme.“
Joe zna kako se treba ponašati. Raspolaže svim informacijama o Beck i polako gradi svoju mrežu oko nje. Ni činjenica da ima dečka ne predstavlja mu problem. Uostalom, micanje dečka s puta trebao bi mu predstavljati najmanju brigu.
„Laži ne mogu popločati put k sreći.“
Beck je ipak malo svojeglava. Izlazi, čavrlja, flertuje, stavlja neke prijateljice na prvo mjesto i ne daje puno prostora Joeu za manevriranje. Uvijek nađe načina kako će mu poremetiti planove. Srećom, Joe ju bezuvjetno voli i pomoći će joj shvatiti da je on pravi čovjek za nju.
Na ovaj ili onaj način.
Malo po malo, on kreira svijet u kojemu je Joe rješenje svih problema. Mjesto gdje je Joe sigurno utočište koje ju je čekalo cijeli život. On će ju zaštititi od svega: nasrtljivih prijateljica, napornih dečki, teških dana, loše obiteljske situacije. Maknut će od nje sve ono što za nju nije dobro.
Htjela to ona ili ne.
„Ne možeš spasiti nekoga tko ne želi da ga spase.“
Pa…jeste li stavili svoje profile na „privatno“?
Činjenica da netko može manipulirati tuđim životom isključivo preko onoga što sazna na društvenim mrežama naprosto je zastrašujuća. Na kraju, jesmo li mi baš toliko bitni? Kome smo toliko zanimljivi da bi išao secirati naše živote na društvenim mrežama?
Jesmo, ali najčešće iz posve nevinih razloga. Netko dolazi na vaš profil jer želi saznati gdje ste sinoć bili, kada ste diplomirali, koju ste haljinu nosili na svadbi, kako izgleda zaručnički prsten, kako ste plesali prvi ples, gdje ste ljetovali i koji ste badić nosili. Standardne gluposti.
No, to naše dijeljenje naizgled bezazlenih stvari može imati ružne posljedice. Primjerice, bilo je puno slučajeva u kojima su se ljudi s mora vraćali u opljačkane kuće ili stanove jer su lopovi znali po slikama da nema nikoga kod kuće. Nije čak morao biti ni odlazak na more, dovoljna je bila i slika okućnice kako bi pljačkaši znali gdje će ući.
„Nema boljeg poticaja u sadašnjosti od pozivnice za budućnost.“
Sve se može saznati, samo se treba malo više potruditi. Još je i lakše ako neke činjenice poslužimo drugima na pladnju kako bi ih iskoristili protiv nas.
A kad je stvarno bio lijep badić!
Kako gledate na društvene mreže?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments