Ako postoji lista s najboljim knjigama, onda negdje mora biti i ona s najgorim. Najgori zvuči jako ružno. Najlošije isto. Pa ću se ja odlučiti nasloviti ovaj post: Knjige koje mi se apsolutno nikako nisu svidjele (i koje sam u nekom trenutku poželjela zapaliti)!
Ono što je malo drukčije s ovom listom je što ću uključiti knjige koje su dobile čistu jedinicu i dvojku od mene, dok je lista najboljih bila ocijenjena samo s čistom peticom. Krenimo.
Sestrinska riječ : Svjetlana Grković – Janović – Ova knjiga vrlo vjerojatno nije za širu publiku jer obrađuje temu stručnog časopisa za medicinske sestre u Hrvatskoj koji je izlazio između dva svjetska rata. Govorila je o svakom broju i svakoj temi u čast svoje majke, Lujze Janović-Wagner, koja je napravila puno za hrvatsko sestrinstvo. Ipak, iako mi je tema doista bliska, članci su mi se ponavljali i na kraju mi je bilo dosadno.
Na tankom ledu : Camilla Grebe - Krimić koji to ipak nije. Sadržaj na poleđini knjige zvuči apsolutno fantastično – no, tu priča za mene staje. Odrubljenoj glavi posvećena je možda desetina knjige; vrlo šturo, sporadično, kao da je taj nevjerojatan događaj zbog kojeg je i roman svrstan u žanr krimića dio usputne radnje. Hanne je glavni lik romana, koja ne staje sa ovim slučajem, nego ih nastavlja rješavati u idućih pet nastavaka. Rekla bih da je Na tankom ledu uvertira u Hannein život, odnos s mužem, zdravstveno stanje i odnos s detektivom Peterom. Prvi nam dio daje samo nejasne obrise njihovih života koje nastavlja u idućim romanima. Početak nijansiranja likova nije me dovoljno zaintrigirao kako bi posvetila pažnju i vrijeme idućim Hanneinim slučajevima.
Dracula : Bram Stoker – Svi znamo priču o Draculi, zar ne? Lik iz Transilvanije koji grize ljude po vratovima i pije im krv. Ubija ga se zabadanjem glogovog kolca u srce. Alergičan na češnjak. Taj Dracula. Gospodin Dracula pripada klasicima. Toliko je kultan jer je iz njega nastalo toliko filmova, serija, drugih knjiga da se ne može poreći njegova važnost. Međutim, nisam mogla čitati roman vraćajući se u doba u kojem je napisan. Svi su mi bili neuvjerljivi – od glavnih junaka pa do zlokobnog Dracule, koji na kraju i nije bio toliko strašan.
Noćni tigar : Yangsze Choo - Bez obzira koliko je upečatljiv zaplet i svijet Noćnog tigra, jedva sam čekala zaklopiti knjigu. Najviše su mi smetale implikacije mitologije na način na koji to čini autorica. Gledajući iz zapadnjačke perspektive, Istok se često zamišlja kao egzotično mjesto intriga i strasti. Nedvojbeno, upečatljivi i folklorni svijet Noćnog tigra dolazi po cijenu karikiranja velikih narativa orijentalizma koji fetišiziraju istočnjačku kulturu i rituale. Svaki element malajske mitologije u Noćnom tigru je potpuno pretjeran - svaki kineski znak je šokantno praznovjeran, stavljajući nerazmjernu količinu vjere na sretne i nesretne brojeve. Ideja o usklađenom stupu od pet vrlina, važnosti parova, zlokobnosti broja 49 pojavljuju se tako često da je to gotovo smiješno, ali i pomalo naivno. Radnja mi je bila predvidljiva (a to vam govori netko tko se gotovo uvijek iznenadi raspletom), odnosi plošni i površni, a likovi bez dimenzija. Nisu mi bili problematični nadnaravni elementi – ja se jednostavno nisam mogla uživjeti u radnju. Recite mi, je li problem u meni?
Zemlja bez sutona : Marija Andrijašević – Kako da je opravdam činjenicu da je Zemlja bez sutona među knjigama koje mi se nisu svidjele kada je dobila književnu nagradu tportala? Mogu li se uopće opravdati? Sadržaj na poleđini knjige me osvojio, no na kraju mi se činilo kako je opis na kraju knjige iz nekog sasvim drugog romana. Nisam shvatila apsolutno ništa, osim da se biologinja vratila u svoje rodno mjesto pokušavajući popraviti/imati odnos s ocem. Pročitala sam knjigu, ali mogu reći da je ona ipak pročitala mene.
Put srca : Deb Caletti – Annabelle trči od nemoći. Trči jer joj je to način za suočavanje s traumom. Ne mogu vam opisati koliko sam uživala u ideji, u toj nemoći iz koje nastaje nešto moćno, neka sila, uragan. Međutim, nije se postigla ta snaga koju sam ja očekivala. Nisam na kraju osjetila ni povjetarac.
Vježbe hrabrosti : Goran Bogunović – Zbirke pjesama još uvijek nisu u potpunosti moj đir. Teško im se predajem i u njima odmah očekujem jasnoću. Iako su Vježbe hrabrosti u sebi sadržale nekoliko snažnih pjesama, ostatak je prošao kroz mene. Iskreno, nisam znala što sam točno pročitala.
Preostali : Tom Perrotta - Koliko god ideja romana bila pametna i uvjerljiva, nešto je itekako nedostajalo, ako ne u konceptu, onda u samom romanu. Perrotta se ni u jednom trenutku nije u potpunosti predao prikazivanju emocionalnog života svojih likova. Mi ih kao čitatelji gledamo kako preživljavaju dan po dan; čitamo, a da uopće možemo spoznati muku i (be)smislenost njihovih života. S obzirom na premisu koja je doslovce veća od života, mogli biste očekivati da ćete itekako morati upregnuti moždane vijuge, ali je razočaravajuće koliko se lako priča uklopila u udoban ritam bez izazova.
Društvo ljubitelja Jane Austen : Natalie Jenner – Ok, nisam najveći fan Jane Austen, ali mi se njeno pisanje sviđa. Pročitala sam Emmu i Ponos i predrasude i uživala u čitanju. Zaintrigiralo me na kojoj razini ljudi „ljube“ njeno djela, pa sam posegnula da ovim klubom fanova. Razumijem ja da ljude vole nešto, ali da postoji cijelo malo selo koje tvore svoje osobnosti i život prema rečenicama iz romana – to mi je jednostavno previše. Mislim da se ova knjiga ni ljubiteljima Jane Austen ne bi svidjela.
Male žene : Louisa May Alcott – Još jedan klasik. Vjerojatno nešto nije u redu sa mnom. Male žene su me uistinu naljutile. Toliko su me naljutila da neću trošiti ni sekunde provjeravajući koliko je tih sestara zapravo bilo. Što me je naljutilo? Idilični obiteljski odnosi u kojima svađa (koja zapravo nije ni rasprava) traje vjerojatno dvije sekunde (ako i toliko) u kojoj se obje strane ispričavaju idućih milijun stranica i govore o tome kako ne žele da ta svađa ostavi trajne posljedice. Zatim, jedna od sestara (opet, toliko sam ljuta da ne želim znati njeno ime) je kao skroz emancipirana, sama sebi dovoljna, da bi na kraju to za nju značila udaja i odbacivanja sebe. Da ne govorim kako je ultimativni cilj života dobro čistiti kući i imati djecu. Eto, sad sam opet ljuta.
Iduće godine u isto vrijeme : Sophie Cousens - Iduće godine u isto vrijeme puno je više od ljubavnog romana, za moj ukus čak i previše. Roman je to o prijateljstvu, obitelji, sudbini, pronalaženju vlastitog životnog puta i ljubavi prema sebi – ukratko, roman koji bi htio biti o svemu pomalo, no bez imalo pokrića. Nisam imala problema čitanjem jer su poglavlja pita i kratka, a radnja ne zahtijeva punu koncentraciju. Međutim, sve ostalo za mene jednostavno nije zadovoljavajuće. Za početak, priča o Minnie i Quinnu je priča koja je ispričana barem milijun puta, ali bolje. Minnie je odrasla osoba koja ima kompleks manje vrijednosti, a Quinn je bez obzira na svoje mušice svejedno tako poželjan muškarac koji će spasiti damu u nevolji. Naravno, Minnie sklapa kraj s krajem, a Quinn ne zna što bi od silne količine novca. S obzirom da je u fokusu njihova ljubavna priča, iznenađujuće je da oni imaju direktan dijalog u svega nekoliko poglavlja.
Postoje li neke knjige s popisa koje su se vama svidjele? Koja se vama knjiga najmanje svidjela ove godine?
Grickajmo knjige zajedno!
