AUTOR: Lari Mari
IZDAVAČ: Mozaik knjiga
Kako se moja glavna aktivnost ipak odvija na Instagramu i Instastorijima, jer je sve preglednije i mogu si organizirati objave na način na koji ja želim, onda ste tamo mogli vidjeti kako sam pročitala Bremenitu šutnju i kako sam napisala kako je to najgora knjiga koju sam pročitala ove godine. S obzirom da je to tako, skoro pa ni nema potrebe za pisanjem više od nekoliko redaka. Ali, sad vas sigurno zanima zašto mi se knjiga nije toliko svidjela.
Prvo, ova me je knjiga jako privlačila, praktički otkako je izašla iz tiska. Čak je i bila promocija u Osijeku povodom Noći knjige, ali ja sam imala neke obveze i nisam stigla otići. I tako sam ju mjesecima gledala, dok napokon nije došla u moje ruke.
Drugo, naslovnica je mrak! Zelena je s crvenim detaljima, a spominjala sam već u Narcisu i ruži kako ima nešto u tim zelenim naslovnicama koje me smiruju.
Treće, knjigu je napisao hrvatski dvojac, Lari Mari, odnosno Larissa Kunić i Marieta Kola, koje su vlasnice opatijske ordinacije Entera Clinic, gdje već 22 godine crpe nadahnuća i stvaraju svoje književne hitove pomažući svojim klijentima. Također, one su začetnice novog književnog pravca koji se zove Proza koja liječi. Bremenita šutnja im je četvrti roman. Dosad su napisale Bez ljubavi i mržnje, Zlatni mjesec i Armati. Ono što je izuzetno posebno je da su sva tri romana uvrštena u stalni postav Britanske kraljevske knjižnice u Londonu.
„Opiranje sudbini oduzima puno energije.“
Nakon što ste pročitali ovakav opis i ovakvu zamamnu bilješku o piscu, sigurno mislite da nisam normalna. Nakon što sam zaklopila knjigu i ja sam mislila u jednom trenutku da nisam normalna, jer nakon što sam i ja pročitala ovakve odlične opise, mislila sam da sam luda i da mi je nešto promaknulo.
Možda se to i događa s književnim klasicima, koji se čitaju već stoljećima, a koji vama baš ne sjednu, pa onda tražite problem u sebi jer je knjiga klasik. Isto tako i s ovakvim knjigama. Knjiga koja je odlično promovirana, postala je veliki hit, prodaje se kao blesava, u stalnom je postavu Britanske kraljevske knjižnice u Londonu i onda mi se ne svidi. Nije sve za svakoga. Ali, bila sam uvjerena da sa mnom nešto nije u redu.
Ali, Bože moj, ima knjiga koje su meni odlične, a drugima katastrofa. S druge strane, ima knjiga koje su meni užasne, a drugima odlične. Ipak mislim da sam zbog ove bila izbezumljena jer je u stalnom postavu Britanske kraljevske knjižnice u Londonu (hoćete mi brojati koliko ću to puta napisati u recenziji?) i onda sam ja tome dala toliko težinu i očekivala brda i doline. Pretpostavljam da nije mala stvar biti u stalnom postavu Britanske kraljevske knjižnice u Londonu.
„Postoji li u svima nama neko breme? Put koji nismo prokrčili, prepreka koju nismo svladali, pa su sve naše misli i čini uzrokovane tom prošlošću koja određuje ostatak našega života?“
Ova rečenica kojom počinje knjiga, a koja je i napisana na poleđini knjige, zvuči tako uzbudljivo, napeto i mističko, a na kraju nije. U glavnom je fokusu radnje Medena, kćer Milodara i Jolanda Burata, koja je na pragu četrdesete, a emocionalno se ponaša kao tinejdžerica. Otac i majka se nisu nikada brinuli za nju, uvijek je bila prepuštena sebi. Njezin je san bio postati profesionalna vozačica, ali ju je majka cijelo vrijeme oblačila u haljinice i uređivala ju i nije joj dopustila da postane ono što želi.
„Srce je organ koji živi od ljubavi.“
Njezina majka je bila glavna sestra ginekologije, vrlo nadobudna žena, koja je u jednom trenutku zamrzila svoga muža, te ga je otjerala iz njihovog stana na trećem katu dolje u podrum, gdje je i skončao svoj život.
Medena je postala odgojiteljica, te radi u domu za nezbrinutu djecu. Posao u domu za nezbrinutu našao joj je otac, zbog njegovog volonterskog rada. Ravnateljica Gordana je obećala Milodaru da će se brinuti za Medenu, te joj neće dati otkaz, iako se vidi da Medena ne voli svoj posao i ne obavlja ga dobro.
U dom za nezbrinutu djecu stižu Gorka i Amaro. Brat i sestra postaju štićenici doma nakon što im izgori kuća, a majka bude preseljena u psihijatrijsku bolnicu. Zbog Gorke, Medena prvi put počinje voljeti svoj posao, te osjeća majčinski instinkt.
„Prkos nikome nije donio ništa dobro.“
Sad kad sam vam ispričala sve okolo priče, mogu krenuti na detalje koji mi se ne sviđaju. A ako ću pričati o stvarima koje mi se ne sviđaju, morat u vam otkriti radnju. AKO NE ŽELIE SAZNATI RADNJU, NE ČITAJTE DALJE. A ako ne čitate dalje, onda zapravo nećete shvatiti zašto mi se knjiga ne sviđa.
Krenimo ispočetka, od Milodara i Jolande Burata. Milodar doživljava moždani udar, a Jolanda je ljuta na njega jer je došao u bolnicu s crnim noktom, pa ju sramoti, jer je ona bila glavna sestra. Jednom. Nema veze što sad više nije, ali ju svejedno sramoti. Voli popiti alkohol, kombinirati ga s tabletama i jesti nenormalne količine slatkiša.
Medenoj se nikad nisu posvetili. Jer su uvijek bili posvećeni nekom drugom. A bili su posvećeni ženama koje su ostajale trudne, pa su ih oni u mračnom bunkeru porađali, a djecu slali u dom za nezbrinutu djecu. Žene su bile zaposlenice pansiona, pa su dolazili bogati ljudi koji su plaćale ženama za usluge, a one su se na kraju porađale i dalje nastavljale svoj posao.
Medena je preslikana mama. Isto zanovijetalo, ista emocionalna razina, sve isto. Ona, žena od četrdeset godina, zaljubljuje se u Gorku koja ima 16 godina.
„Ako mrtav živiš, nitko to ne primjećuje, a kad mlad umreš, svi te oplakuju.“
A taj bunker koji se opisuje na poleđini knjige pojavljuje se 30 stranica prije kraja knjige.
I što sad? Zašto mi se ne sviđa? Medena je izuzetno iritantan lik, koja stvarno ima neko breme koje ju muči. Ali, toliko je antipatična i odvratna (možda loš izbor riječi, ali ja trenutno nemam bolje) osoba da ja nisam mogla suosjećati s njom. Htjela sam ući u knjigu i reći joj: daj, brate mili, posloži si život, samostalna si osoba. Jako voli popiti alkohol, piti tablete. Ne želi se suočiti sa svojim životom. I onda se zaljubljuje u dijete od 16 godina. To mi je stvarno bilo degutantno.
„Vjerovala sam da je život jednostavna, prhka krema od bjelanjaka. Što je više lupaš, ona sve više raste pretvarajući se u ukusan kolač. Život je mućak. Od kukavičjih jaja ne spravlja se kajgana.“
Priča mi je bila jako predvidljiva. Bunker otkriva tek pred kraj knjige, na jako naivan način i odmah se pohvata što su joj roditelji radili u životu.
Ne postoji kraj odlomaka, sve je spojeno i nekad sam se morala vraćati nekoliko puta da bi shvatila da su prebacili priču na sasvim novog lika.
Meni je priča bila grozna, totalno slabo povezana, povezana s pričama koje smo čuli i pročitali toliko puta. Meni jednostavno nije vrijedna čitanja.
Koja je najgora knjiga koju ste pročitali ove godine?
Comments