AUTOR: A.J.Finn
IZDAVAČ: Profil
Totalno nevezano za temu, pišem ovu recenziju iz Bjelovara. Iz novog stana. Nakon što sam odradila smjenu, prijavila boravište, neuspješno otišla po poštu, potpisala ugovor za Internet nakon tjedan dana. Sad je pola devet navečer. Moj je običaj bio pisati recenziju ujutro, u najgorem slučaju rano poslije podne. Inače sam pisala recenzije odmah nakon što sam pročitala knjigu, a Ženu na prozoru sam pročitala prije barem 10 dana. Tek ju sad pišem. A vi ćete ju standardno dobiti tko zna gdje i tko zna kad (a sad adio…).
Uglavnom, da, Žena na prozoru. Anna Fox živi sama u uglednom kvartu, u ogromnom i prostranom stanu. U životu više ne radi ništa. Zatvorena je u svoja četiri zida gdje svakodnevno gleda crno-bijele filmove, ispija po nekoliko butelja vina i špijunira susjede. Promatra ih kroz objektiv fotoaparata i tako ih bolje upoznaje. Ako ste mislili da je zatvorena zato što je u kućnom pritvoru ili nešto slično, malo ste se prevarili. Anna se boji izaći van iz kuće. Ona ima agorafobiju. Užasava ju nepreglednost neba, beskrajni horizont, izloženost i pritisak vanjskog svijeta. Zato su njezina četiri zida cijeli njezin svijet.
„Ne možeš neprestano udarati glavom o stvarnost i praviti se da ona ne postoji.“
Iz ta četiri zida, Anna je stvorila svoju vlastitu stvarnost, svoj izolirani svijet. Naizgled izolirana, polako se upliće u živote novih susjeda kada kroz prozor vidi nešto što nije trebala vidjeti. Tako sama na svijetu, pokušava shvatiti situaciju koju je vidjela, ali zbog njezinog stanja, svima je teško povjerovati u njezine riječi. Ali, Anna ne odustaje ni po cijenu života…
Jer, na broju 207, točno preko puta njezine zgrade živi tročlana obitelj, koju je ona već dobro upoznala preko svog objektiva. Svaki put kada prođe pokraj prozora, točno može vidjeti što se tamo događa. Čak i da ne želi, pogled joj uvijek odluta u tom smjeru. No, Allistair, Jane i Ethan Russell ne znaju da ih netko konstantno promatra.
Dugo sam gledala ovu knjigu. Naslovnica me nije osobito privlačila, ali sadržaj na poleđini stranice uistinu je. Samo ću vam reći da sam knjigu od tih 400 i nešto stranica pročitala za manje od jednog dana. Nisam ju mogla ispustiti.
Vjerojatno me autor kupio kratkim poglavljima, koje ja jednostavno obožavam. Kod takvih poglavlja uvijek pročitam barem duplo više nego što sam planirala.
„Svijet je predivno mjesto. Nemoj to zaboraviti.“
Glavni lik Anne me je podsjetio na glavni lik u knjizi Žena u vlaku, koja me je stvarno razočarala (i glavni lik i knjiga). Lik nije tipičan heroj, već je žena koji bi lako mogli ne voljeti (mrziti mi je presnažna riječ). Ona nije emocionalno stabilna osoba i ne može se uhvatiti u koštac sa stvarnosti. Pronalazi tugu u bocama vina i gubi dodir sa samom sobom. Njezine odluke nisu racionalne i u većini slučajeva nemaju smisla.
„Definicija ludila jest činiti jednu te istu stvar uvijek iznova i pri tome očekivati drugačiji rezultat.“ Albert Einstein
Također, cijela me je radnja malo podsjetila na knjigu Nestala, gdje imate taj napet osjećaj u zraku. Gdje vjerujete likovima kojima ne biste trebali, a unaprijed osuđujete osobe koje to zapravo i nisu toliko zaslužile.
Ipak, knjiga mi nije na razini Nestale. Definitivno mi je bolja od recimo, gore spomenute, Žene u vlaku, ali mi nije ono vau. Čitala sam Ženu na prozoru u razdoblju ozljede vrata, kada sam morala ležati, pa sam bila „osuđena“ na stalno čitanje knjiga.
Knjiga je napeta i drži vas napetima konstantno. Ako ju ne stignete čitati ovom brzinom kojom sam ju ja čitala, stalno ćete razmišljati o radnji. Čini mi se da se ovdje ipak radi o jako dobrom marketingu, gdje je knjiga promovirana na sve strane, gdje su se stvorila jako velika očekivanja, koje knjiga, naposljetku, nije mogla ispuniti.
Koja knjiga nije ispunila vaša očekivanja?
Comments