AUTOR: Aimee Molloy
NAKLADNIK: Stilus
Nisam majka, pa očigledno nemam iskustva u majčinstvu i svemu onome kroz što majke prolaze. U mojoj profesiji trudnice najnormalnije odlaze na porodiljni dopust i vraćaju se s njega kada ga iskoriste bez nekakvih poteškoća. Tako da me je standard američkih trudnica i žena koje su radile zapanjio više nego sam sadržaj knjige. O čemu ćemo prvo, položaju trudnica i majki ili o knjizi?
Prvo ćemo o knjizi, tako da na vrijeme možete ugasiti recenziju. Šalim se, znam da sve čitate. Winnie je samohrana majka Mide, koja se muči s majčinstvom. Naravno, ona bezuvjetno voli svoga sina, ali jednostavno ništa ne zna. Ponekad ne zna protumačiti djetetovo plakanje, ponekad ne zna kad je sin gladan, ne zna kako se ponašati. Sve je na njezinim leđima, a ona nema nikoga kome bi se mogla obratiti za savjet, osim Svibanjskim majkama. „Svibanjske majke. Moja grupa mamica. Nikada nisam voljela taj izraz. Mamica. Toliko opterećen, toliko politikantski. Nismo mi bile mamice. Mi smo bile majke. Ljudi. Žene koje su, eto, slučajno imale ovulaciju u slično vrijeme i potom rodile u istom mjesecu. Neznanke koje su odlučile – za dobro svojih beba i spas vlastitog mentalnog zdravlja – postati prijateljicama.“
Žene koje su rodile u istom mjesecu odlučile su napraviti grupu i redovito se okupljati u parku kako bi razgovarale o napretku svoje djece, dijelile korisne savjete, preporučivale proizvode i odjeću za djecu. Zbog grupe su se osjećale kao da nisu same. Winnie je redovito dolazila. Iako povučena, sprijateljila se s nekoliko svibanjskih majki: Francie, Colette i Nell.
Svaki tjedan su se nalazile Svibanjske majke, svaka u svojoj rutini, sve dok Nell nije shvatila kako zapravo samo pričaju o svojoj djeci i da ne znaju ništa jedna o drugoj. Predložila je izlazak na Dan neovisnosti kako bi se bolje upoznale i opustile. Čak je i odlučila prepustiti svoju dadilju Winnie kako bi ona mogla izaći s njima. Poslala je poruku u grupu svim Svibanjskim majkama i sve što je trebalo bilo je pojaviti se.
Iako nevoljko, Winnie je došla na to okupljanje. Većina Svibanjskih majki bilo je prisutno. Razgovaralo se, smijalo, plesalo, fotografiralo, ali i pilo alkohola u većim količinama. Sve je bilo u duhu zabave, dok Mida jednostavno nije nestao iz kolijevke.
Njegova dadilja je na kratko zadrijemala i kad je otvorila oči, Mide više nije bilo. Inspektori su odmah došli na mjesto zločina i pokrenuli potragu. Gdje je Mida? No, možda još važnije, gdje je njegova majka bila u to vrijeme?
Postoje li uopće savršene majke? One koje sve rade po priručnicima, uvijek sve znaju u svakome trenutku? One koje uvijek imaju spremno rješenje za sve probleme? Koje nemaju apsolutno nikakvih poteškoća sa svojom djecom?
Može li majka uopće biti dobra ukoliko se odluči uzeti malo vremena za sebe kako bi se odmorila i posvetila sebi?
„Zašto svi imaju potrebu govoriti budućim majkama što će dobiti? Zašto nam nitko ne želi pričati o tome što ćemo morati izgubiti?“ Da, o ovome se uopće ne priča. Priča se o dolasku novog, prekrasnog bića na svijet kojeg ćete bezuvjetno voljeti. Apsolutno se slažem. Priča se o opremanju sobe, kupovanju odjeće, obuće, hrane, namještaja, preparata. Priča se u dojenju, prestanku dojenja, hranjenju, uvođenju namirnica. Priča se o puzanju, hodanju, pričanju. Priča se o kolicima, hodalicama, autosjedalicama, kolijevkama. Priča se…
Sve se mijenja. Mijenja se odnos između oca i majke, mijenja se način spavanja, ritam života, rutina. Apsolutno svaki djelić života. A to je ono što se kao podrazumijeva. I većina ljudi kaže, pa to je tako. Navikni se. Kako? Na koji način? S čim se treba nositi? Kako postići ravnotežu? Kako se dovoljno posvetiti djetetu, partneru i na koncu, sebi?
Jesmo li sebični ako uz dijete želimo imati vrijeme za partnera i vrijeme za sebe? Jesmo li sebični ako želimo biti dobre majke i supruge, i ako želimo biti uspješne u poslu? Ide li to uopće jedno s drugim?
Zaista sam fascinirana načinom funkcioniranja američkih majki. Možda se to događa i ovdje, ali ja se s time nisam susrela. Još. Možda zato što radim u državnoj službi, pa znam da mi nitko jednog dana neće uskratiti pravo na to. Pravo na porodiljni dopust. Ispravite me ako griješim, ali mislim da majke u Hrvatskoj za prvo dijete imaju pravo na 6 mjeseci dopusta, isto kao i očevi, a trajanje dopusta se povećava sa svakim djetetom. Sasvim logično, zar ne?
I onda pročitam kako one uzimaju neplaćeni dopust na nekih 6 tjedana i vraćaju se na posao. Očevi najnormalnije rade za to vrijeme. Meni je to apsolutno nevjerojatno. Nakon samo mjesec i pol dana, te žene ostavljaju svoju djecu nepoznatim (naravno, s preporukama) dadiljama, a da ni ne upoznaju vlastito dijete. Meni je to jednostavno tužno.
I što je uopće s očevima? Napravili su dijete i odradili sav posao? Za njih karijera ne prestaje niti se pauzira činjenicom da su postali očevi. Sve teče u najnormalnijem redu.
U životu opisanom u knjizi, ja zaista mislim da većina američke djece zapravo ima roditelje na papiru. Djecu im odgajaju dadilje, kasnije kreću u škole, na kampove, u internate, na fakultete, sele se u druge države. Poznaju li se oni uopće?
Koliko je danas teško biti roditelj?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments