Sjećate se one nagradne igre u kojoj sam osvojila 150 knjiga? Sad je pravo vrijeme da vam kažem (napišem) nešto više o tome, iako je prošlo više od mjesec dana kako su mi stigle knjige.
Odmah ću vam reći kako sam vas entuzijastično pitala želite li blog post o tome, ne shvaćajući zapravo što to zapravo znači. Da, došla sam kući za vikend. Vikend zvuči kao tri cijeli dana kada si kod kuće, slobodan od svih obveza, gdje te svi dvore i gledaju te u čudu jer si došao kući. Ja nisam došla kući u petak ujutro. Došla sam kući u petak predvečer, pa sam knjige samo stigla ovlaš (koje riječi koristim) pogledati, jer je trebalo obići bake i djedove, ići na večeru s roditeljima, jer nikoga nisam uživo vidjela mjesec i pol dana (ne znam kako bi ja vojsku preživjela). Idem kući (mislim u Bjelovar) u nedjelju poslije ručka. To nije vikend.
Tako sam si ja već smislila kako ću za taj vikend pročitati barem tri knjige, napisati barem dvije recenzije, slikati sigurno svih 150 knjiga, vježbati, spremati, skoro i otići do Marsa.
Ali sam stigla kući i pogledala knjige. Nakon početne euforije, uhvatila me panika. Jer sam ja zapravo samo jedan cijeli dan kod kuće, a ne postoji teorija za šansu da ja sve to uspijem napraviti. Ljudi moji, 150 knjiga! Sati su prošli dok sam ih ja sve samo (!) pogledala, a kamoli nešto drugo napravila u vezi njih.
Da se vratimo na nagradnu igru. Bila je nagradna igra portala danasradim.hr u kojoj je glavna nagrada bila osvojiti knjiga koliko si težak. Za početak je trebalo samo u komentar preporučiti knjigu za ljeto i skupiti 20 lajkova kako bi se plasirali u finale. Samo ću reći da me je nasekiralo i tih 20 lajkova. Jer kad skupim tih 20, moram opet pitati ljude da lajkaju.
Za finale je trebalo poslati sliku koja najbolje predstavlja ljubav prema čitanju. Dva dana prije nego što sam trebala poslati sliku, imala sam prometnu nesreću. Ništa strašno (nisam ja kriva), samo sam si zaradila ovratnik na 10 dana i bolove u vratu. U nedjelju sam slala sliku. Taj dan je dečko bio kod mene i razgovarali smo o tome kakvu sliku ja želim.
Odmah sam znala da želim krila. I znala sam da ne želim da me se slika od naprijed, jer će onda moj ovratnik doći do većeg izražaja. Krila su trebala biti na bijeloj površini, ali sa svim bijelim otvorenim knjigama, to nije izgledalo dobro. Ako bi bile zatvorene, mislila sam da će biti previše šareno i to sam odmah otpisala. Tako smo zaključili kako je najbolje da se slikam vani na dvorištu. On je postavio sve knjige, uzeo ljestve i namještao cijeli prostor. Ja sam se za to vrijeme presvukla u haljinu (uniforma od zbora) i legla si u travu.
Sjećam se da nije od prve uspjelo i da sam se malo morala micati, što mi nije bilo nimalo ugodno zbog ovratnika. Nisam ga htjela skinuti, jer me je tada vrat jako bolio. Kosa mi je bila u užasnom neredu, jer ju nisam mogla oprati.
Kad smo mi to uslikala, ja sam poslala sliku i zaboravila na nju. Idući dan sam slučajno otišla na stranicu i vidjela da su slike već objavljene. U tom sam trenutku imala 20 lajkova, a prva osoba preko 300. Moj je apsolutni favorit bila slika jedne djevojke koja je slikala sliku tako da joj knjiga svijetli u mraku. Moj je tata odmah rekao da je to namješteno i da će to ići nekoj knjižnici.
Ali, svi oko mene su se jako angažirali. Žicali su se lajkovi na sve strane, a ja se nisam obazirala, jer je nagradna igra trajala punih tjedan dana. Većinom sam bila treća i nisam nikako mogla stići prvu djevojku. I onda sam se za kraj ja skroz angažirala i preokrenula situaciju. Mislim da nema osobe koju moja obitelj i dečko nisu pitali za lajk.
Nikad nisam sudjelovala u igrama koje trebaju najviše lajkova za pobjedu, jer me dosada ništa nije u tolikoj mjeri zainteresiralo da tražim sve ostale da „glasuju“ za mene. Ali, ovo me je toliko privuklo i nisam htjela to ispustiti iz ruku. Shvatila sam da ljudi žicaju lajkove samo kad im je baš izuzetno stalo do nagrade.
U trenutku kad sam osvojila nagradu, zvali su me iz Bjelovara da sam dobila posao i da se u roku od 24 sata moram preseliti. U tom sam trenutku totalno maknula u stranu sve te knjige i preselila se.
Nakon nekih tjedan dana dobila sam poziv da će me knjige čekati u knjižari Znanje u Osijeku, te da će mi javiti točno vrijeme kada će moji roditelji moći preuzeti knjige umjesto mene. Moji su roditelji otišli do knjižare pitati gdje oni mogu parkirati auto (knjižara se nalazi u pješačkoj zoni) da ne moraju tegliti silne knjige, na što su im prodavačice rekle da su knjige stigle i da si ih oni mogu pokupiti. Mama me nazvala i rekla da ima 70 knjiga. Ja sam bila izvan sebe.
Idući dan me opet zovu s portala kako bi mi rekli da to uopće nisu bile sve knjige, već samo pola, te da se žele čuti s mojim roditeljima kako bi preuzeli drugi dio. Na kraju se sveukupno radi oko nekih 150 knjiga (o kilaži ne bih :D ).
Nisam ih brojala, jer su prijateljice moje mame došle vidjeti to brdo knjiga i odmah si uzele knjige na posudbu, a mama je preuzela ulogu knjižničarke, pa za mene vodi evidenciju svih posuđenih knjiga. Nešto je ona uzela za čitanje, nešto baka, nešto ja, pa se u konačnici nismo ni opterećivali s točnim brojem knjiga. Znam da mi je mama rekla, ali sam ja tad bila na poslu, pa vjerojatno zato nisam upatima. Ne znam ni koliko ima kilograma sveukupno, ali to u konačnici nije niti važno.
Ima duplikata. Naravno da ih ima. I svi su za vas. Prvo ću podijeliti sve duplikate, pa ću onda vidjeti što ćemo s ostalima. Imam rasparenu Gričku vješticu, koju planiram dati/prodati jer imam svoje izdanje, te Bratstvo crnog bodeža, koje je isto raspareno, ali možda nekome trebaju baš ti nastavci.
Knjige nažalost neće ići na police, jer polica nema. Sobu dijelim sa sestrom, te je doslovce svaki kvadrat dupkom pun. U Bjelovaru sam samo godinu dana, pa nema smisla nositi sve te knjige u vlaku (ne znam ni kako bi to sve stalo sa mnom), pa ću ih nositi i vraćati malo po malo.
Noćna mora svakog knjigoljupca, zar ne? Sretna sam neizmjerno zbog svih tih knjiga, jer moja mama može birati što želi čitati jer je naša knjižnica zatvorena već pola godine. Sretna sam jer si i baka izabere pokoji ljubić u kojem će uživati. Sretna sam jer sve mamine prijateljice dolaze i biraju si knjige koje žele čitati. Sretna sam jer sve to mogu podijeliti s vama. Sretna sam što će biti puno nagradnih igara.
Te će knjige samo privremeno biti u kutijama. Jer jednom ću sigurno imati puno polica, sa puno knjiga. Dotad, one sigurno neće biti u kutijama i skupljati prašinu. Kutije će im biti samo privremeno odlagalište, ali će one ići iz ruke u ruku, čitat će se, bit će slikane, pisat će se recenzije o njima i veselit će svakoga tko ih uzme u ruke!
Comments