Majka uspjeha

„Samo zato što nešto voliš, ne znači da ćeš ikada postati sjajan.“

AUTOR: Amy Chua

NAKLADNIK: Znanje

Postoje različiti stilovi roditeljstva, no do odrasle dobi nisam ih svrstavala u odgoje određene zemlje ili podneblja. Sve se svrstavalo na otprilike tri vrste odgoja djece: popustljivi, strogi i oni između. Kao djeca, točno smo znali tko ima kakve roditelje i kome je što dozvoljeno, bez da smo ih poznavali. Gledajući unatrag, mislim da smo si tako i birali prijatelje. Moji roditelji su varirali između strogih i onih između. Škola je bila prioritet i u principu smo se mogli oko svega dogovoriti ako ja ispoštujem svoje obveze. Doduše, sjećam se jedne izrazito „stroge“ situacije u petom razredu kad je mene kao odličnu učenicu šokirala količina gradiva koju smo odjednom obrađivali. Dobila sam i nekoliko jedinica, što je u istoj rečenici sa mnom bilo jednostavno nespojivo, pa me je mama uzela pod svoje. Svaki predmet (uključujući vjeronauk i tehnički) sam znala od A do Ž, kao i one odjeljke „Za one koje žele znati više“ koje valjda ni autori udžbenika nisu pogledali. Nije moglo biti crtice ili zareza koje bi mogla preskočiti ili propustiti. Svaku sam stranicu morala detaljno analizirati i sukladno tome naučiti. Ti su mi mjeseci bili užasna muka, ali na kraju je vrijedilo. Sada, uopće ne mislim loše o tom razdoblju, štoviše, vidim koliko sam iz njega naučila. Zahvaljujući tome, vjerojatno sam takva kakva jesam danas.

„Ništa ne podiže samopouzdanje tako dobro kao spoznaja da ste sposobni učiniti nešto što ste mislili da niste sposobni učiniti.“

Kada razmišljam o određenom stilu, naginjem prema strožemu. Po prirodi nisam fleksibilna osoba i volim poštovati red. Imam dojam da djeca koja imaju strože roditelje više postižu u životu i da su općenito sretnija jer su se morali truditi oko nekih stvari i jer im većina toga nije bila servirana na pladnju. Možda se varam, ali moja perspektiva izgleda tako.

Sukladno tome, knjiga o odgoju djece na kineski način činila mi se kao nešto što bi se moglo odnositi na mene. Amy Chua, profesorica prava na Yale-u, postigla je kompromis sa mužem Jedom: kćeri Sophie i Louise će biti Židovke, a odgajat će ih kineskim načinom. U Americi. „Propast naraštaja među mojim je najvećim strahovima.“ Njezini su roditelji došli bez ičega u Ameriku i sve što su u životu stekli, uložili su u svoju djecu, koja su sva odrasla u zaista uspješne ljude. Amy je rođena u Americi, ali je bila odlučna u namjeri odgajati svoju djecu onako kako je ona bila odgajana i kako su njeni roditelji bili odgajani. Nema sumnje da je upravo kineski način bio ključ uspjeha, koji je morao funkcionirati u svakom dijelu svijeta. „Spoznala sam da kineski roditelji svoje zapadne parnjake nadvisuju u dvjema stvarima: (1) gaje mnogo veće snove za svoju djecu i (2) više cijene svoju djecu u smislu da znaju koliko ona mogu podnijeti.“

„Ništa što vrijedi i isplati se nije lako.“

Sophie i Louise rođene su kao prazne ploče koje je trebalo ispuniti. Iako su bile sasvim malene, Amy je u startu znala čime će se baviti i kako će im dani izgledati kako bi mogle iskoristiti svoj pun potencijal. Za početak, obje su djevojčice bile obvezne učiti mandarinski kineski (Amy ga ne govori), kao i svirati jedan instrument. Koristan, naravno. Tako je za Sophie odabrala klavir, a za Louise violinu. Možda ćete pomisliti kako to nije ništa posebno jer svakodnevno viđamo djecu koja uče jedan strani jezik i bave se nekim sportom ili sviranjem nekog instrumenta, ali ovo je bilo drukčije. Vježbalo se svaki dan, tako da su djevojčice doslovce morale trčati iz škole kako bi stigle na poduke, bez dana predaha! Čak i na godišnjim odmorima. Violinu nikada nije bio problem ponijeti u ručnoj prtljagi, ali je klavir u drugim mjestima trebalo iznajmljivati i plaćati. Vikendima su poduke trajale dvostruko duže, uz višesatne vožnje do iskusnih i prestižnih tutora! Ne treba posebno naglašavati kako su djevojčice ponekad trebale odmor, a ne vježbu. Međutim, odmor nikada nije došao, a gotovo je svakodnevno njihova kuća bila ispunjena vikom, bukom, svađanjem, ponekad i vrištanjem. Njezin je posao bio pripremiti ih za budućnost, a ne pružiti im neograničenu slobodnu i sladoled kad im se prohtje. Djetinjstvo za Amy predstavlja razdoblje ulaganja. No, možda si je prekasno postavila jedno pitanje. Ako će uložiti u njih, garantira li im sreću?

„Sa svakim propuštenim danom sve više nazaduješ.“

Sama autorica navodi kako nije dobra u uživanju u životu. Čak je razmišljala kako će iskoristiti pun potencijal njihovog kućnog ljubimca samojeda, dok u nekom trenutku nije shvatila da bi psa ipak trebalo ostaviti na miru. Po njenim roditeljima, pas je jelo, a ne kućni ljubimac! „Amerika mijenja ljude.“ Od psa je odustala, ali od kćeri nikad!

„Biti bezbrižan katkad znači biti nebrižan.“

Na kraju se opet vraćamo na perspektivu. Kada je knjiga ugledala svjetlo dana, Amy Chua je po američkim medijima prikazivana kao demon koji djeci spaljuje plišane igračke. Prozivana je kao loša majka, majka tiranin, majka diktator. Njezine su metode na zapadu bile u rangu s koncentracijskim logorima koje su Amerikancima bile naprosto nepojmljive. S druge strane, Kina je blagonaklono gledala na njenu knjigu, pozivajući je na gostovanja kako bi progovarala o šminkanju, razgovoru s kćerima i popustljivosti u odgoju (!). Tko je na kraju u pravu? Možda hibrid između američkog i kineskog roditeljstva iz kojeg će niknuti, primjerice, hrvatski stil odgoja. Zašto ne?

Postoji more različite djece koja su odgajana na tisuće stilova i načina, nijednog koji bi mogao biti primjenjiv na svako dijete i koji bi garantirao sreću, uspjeh i zadovoljstvo životom. Tako postoje suludo uspješna djeca kojima su roditelji dali sve na volju i nisu ih tjerali apsolutno ni na što, kao i suludo uspješna djeca kojima su roditelji vječito stajali iznad glave i nadzirali ih pri svakom pokretu. Nasuprot tome, imamo i djecu koja nisu postigla ništa i koja su nesretna jer su imala ili pretjerano popustljive ili pretjerano stroge roditelje. U sredini također postoje djeca koja su imala savršeno skladan život zbog balansa pruženog od strane roditelja, ali i djeca koja žale što roditelji u nekim segmentima nisu pokazali strogoću ili malo veću popustljivost. Roditeljstvo je, na koncu, vježba kreativnosti. Ne samo da roditelji doslovce kreiraju osobu, nego zaista moraju biti kreativni u podizanju djeteta.

Koji vi stil odgoja preferirate?

Grickajmo knjige zajedno!