„Vatra je poput radosna psa koji čeka pokraj stabla da ga nahraniš svojim životnim otpacima.“
AUTOR: Nicholson Baker
NAKLADNIK: Algoritam
Postoji nešto čarobno u sabiranju misli u tišini, u promatranju dana kako se budi. U ovom užurbanom načinu života, budimo se u zvukove alarma, izlazeći iz kreveta u trećoj brzini. Doručak, kava, oblačenje, uzimanje stvari, žurba na bus/vlak/tramvaj, prometne gužve. Nismo se ni okrenuli, a već jurimo sto na sat. Što bi se dogodilo kada ne bi navili alarm za jutarnje buđenje? Bi li nas naš unutarnji alarm probudio? Vjerojatno bi nam signalizirao da je vrijeme za buđenje nešto ranije od onoga što kaže alarm na mobitelu. Možda bi nas taj unutarnji alarm probudio baš na vrijeme, tako da se imamo vremena pripremiti za dan u miru i razmisliti o svom toku misli, bez ikakvog pritiska. „Zapravo, što više poslova treba obaviti u mraku, pa i pripremanje kave, jer kad upalite svjetlo, sav vaš tjelesni ustroj vraća se u budni svijet, a to ne želite.“
Emmett je 44-godišnji muškarac, visok, bradat, urednik medicinskih udžbenika. Živi u Maineu sa ženom i dvoje djece, te s kućnim ljubimcima mačkom i patkom. Ništa nesvakidašnje, neki bi rekli. Ono što ga, pak, može činiti posebnim je jedan naum. Naime, odlučio je svako jutro ustati oko četiri sata. Pali vatru, jede jabuku, skuha kavu, uključuje laptop i zapiše sve što mu padne na pamet dok njegova obitelj spava. Njegov će maleni eksperiment trajati onoliko dugo koliko ima šibica u kutiji. „Ništa mi se nije dogodilo otkad sjedim u tom naslonjaču izuzev što sam skuhao kavu i oprao jabuku. Ja sam svijet, ili je možda svijet crna svilena maska za oči koju nosim.“ Svako od 33 poglavlja počinje „Dobro jutro, sada je...“ toliko i toliko sati. S obzirom da se Emmett ne budi na zvukove alarma, svaki mu dan počinje u drukčije vrijeme. Ipak, šest sati se nedvosmisleno smatra „kasnim buđenjem“. Ulaskom u dan prije svih, Emmett želi zaustaviti vrijeme. Točnije, nada se da će promatrati protok vremena u usporenoj snimci buđenjem prije izlaska sunca jer se svijet poremeti dolaskom zore.
„Tišina i odsutnost mnoštva pogonsko su gorivo.“Dok konvencionalni romani imaju središnji sukob koji se razvija do vrhunca, Kutija šibica djeluje na cikličkom, postmodernističkom planu. Čitatelje izravno pozdravlja Emmettovo veselo „Dobro jutro“, kao i njegov monolog o vremenu. Svaki dan priča o svojim zapažanjima o svakodnevnim aktivnostima kao što su tuširanje, pranje suđa, hranjenje kućnih ljubimaca, promatranje kondenzacije na čaši i premještanje nožnih prstiju kako bi izbjegao rupu u čarapi.
Ujednačen ton koji proizlazi iz ranojutarnje pospanosti više je otežavajući nego hipnotičan. Kao jedini pravi lik romana, Emmett je nešto više od zbroja njegovih mentalnih promišljanja. Kutija šibica se sastoji od periodičnih bljeskova i nestajanja u svom sporom, vremenom opsjednutom maršu prema starenju i kraju života.
Ipak, iako Bakerovo predstavljanje sukoba nije odmah očigledno, ne može biti univerzalnije. Naposljetku, svi mi ponekad prolazimo kroz identične dane baš kao i pripovjedač koji sa zadovoljstvom, strahom i rezignacijom prolazi kroz svoju kutiju šibica. U mirnom bazenu Emmettova svijeta, svjetovne misli lelujaju, baš kao i s nama; samo, naravno, Baker piše bolje od velike većine nas. Ipak, autor se bori s stvaranjem drame. Emmettov život može se doimati bogatim, ali nije dovoljno bogat kako bi mogao pokrenuti cijeli roman.
Iako sam Kutiju šibica pročitala kroz svega nekoliko sati, već mi je nakon par poglavlja svega bilo dosta. Svaki je dan počeo na identičan način, uz iznimku vremena buđenja. Drugih likova nema, osim što nam pripovjedač daje do znanja da oni postoje. Tok Emmettovih misli možda bi bio zanimljiv da svako jutro ne razmišlja o gotovo identičnim stvarima. Možda bi me poglavlja dotaknula da je pripovjedaču barem jedan dan palo na pamet nešto drugačije. Ili da mu je patka uletjela (ili utrčala) u kamin.
Volite li čitati knjige s likovima koji naizgled ne rade apsolutno ništa?
Grickajmo knjige zajedno!
