Mislim da svi vrapci na grani znaju koliko volim Leino pisanje, pogotovo Superjunakinje koje su mi se trajno urezale u srce. Možete si misliti onda moju razinu sreće kada je Lea objavila novu knjigu dugačkog naziva Reci čega se bojiš i ostvari se. Nisam previše zagledala u opise knjige, jer sam htjela neometano uživati kada mi knjiga stigne u ruke.
S obzirom da sam čitala njezine romane i njezinu poeziju, njeni priručnici su me zaobišli i iako sam znala da je ovo priručnik, nekako sam u mojoj glavi stvorila sliku o priručniku o obliku romana. Da, znam, ja i moje krive predodžbe.
Ovo nije roman. Ovo je stvarno priručnik. I to formata koji će vam stati i u večernju torbicu, tako da ne možete imati izgovor kako je knjiga prevelika i kako nije praktična za svakodnevnu upotrebu. Zato što je. Knjiga će vas pratiti. Tako malena i slatka, a unutra čudesna čudesa.
„Ukoliko savladamo lekciju strpljenja, žudnja će biti manja, želja će postati ideja koja čeka na realizaciju. Frustracija će izostati.“
Reci čega se bojiš i ostvari se. Ja se bojim zmija. Ne volim ih vidjeti ni na slici. Sad kad sam vam rekla čega se bojim, bilo bi se u redu suočiti sa svojim strahom. Doći do zmije, možda ju dotaknuti u zoo vrtu ili ju staviti oko vrata. NOPE. NIKAD. Neću se apsolutno nikada riješiti tog straha. Bolje mi je da se ja klonim njih i one mene i to je to.
Jednostavno je kad se radi o životinjama. Kloniš ih se ili ih posprejaš s nekoliko kilograma spreja (pritom ćeš vjerojatno i sebe otrovati malo, ali to je samo mala cijena) i to je to. Nije neka prevelika mudrost, zar ne?
„Ljudska je sklonost imati dvostruka mjerila.“
No, koliko je teško istinski reći čega se bojimo? Koliko može biti teško reći bojim se da neću uspjeti? Koliko je teško reći bojim se da ću vječno stajati u mjestu jer je riskantno pomaknuti se sa sigurnog mjesta? Odrasli ljudi se ne bi trebali bojati. Oni bi se trebali suočavati sa svime što im život stavi na put, od kamenčića do sante leda. Kakav strah?
A dolazi toliko problema koji izazivaju neki oblik straha. Kao novopečena odrasla osoba (pod tim mislim na samostalan život), iznenadila sam se količinom stvari koje ti jednostavno mogu upropastiti dan, tjedan, mjesec. Problemi se samo gomilaju i stvaraju. Taman kad pomislim kako sam riješila jedan, eto ti dva nova na vrata. A kad nema nijednog, ja sam u stanju pripravnosti jer mir nije prirodan.
To nisu problemi globalnog zatopljenja, rata, nuklearnog oružja. To su problemi koji se događaju kod svakoga, a nekada imaju veći efekt na psihu od globalnog zatopljenja ili nekih drugih međunarodnih katastrofa. Vjerujem da nam se strah pomalo i uvukao u kosti. Hoću li imati dovoljno novca da preživim mjesec? Hoću li moći platiti sve račune? Hoću li moći napuniti hladnjak? Hoću li biti uspješna na poslu? Hoće li netko prepoznati moj rad i trud? Hoću li ikada moći napredovati? Hoću li se ostvariti u svome poslu na način na koji ja želim? Hoću li privatno moći ostvariti sve što želim, a da posao ne pati?
„Život nije sudac. Život je učitelj.“
Teška su pitanja, veliki su strahovi. U brojnim našim strahovima, krivci su drugi ljudi, institucije, država. I zaista jesu, mislim da se s tim možemo složiti.
Ali, koliki je udio naše krivice u svakom problemu, u svakom strahu? „Osjećaj straha prolazi za točno dvije minute ukoliko ne dozvolite umu da od njega napravi rapsodiju.“ Zamislite, samo dvije minute je potrebno da počnemo osjećati strah. Samo dvije minute. Dakle, kada naiđete na problem, ne dopustite da 120 sekundi preuzme vašu dobru volju i vašu odlučnost. Ne smijete mu dozvoliti da raste. Vi preuzimate odgovornost za strah.
„Sadašnji trenutak je svaki, prilika je mnogo.“
Zašto bi se uopće bojali nečega što je vrlo vjerojatno rješivo? Možda ne u istom trenutku i ne na baš najlakši način, ali je rješivo. Zamislite, dođe problem. I znate koliko je fantastično spoznati da on ima rješenje? Da se može riješiti? Odličan. Samo, bilo bi najidealnije kada bi to bilo odmah. Kada ne ide odmah, strah se javlja i preuzima stvar u svoje ruke.
„Svi mi dobro znamo da su neke bitke zaista teške, no u svakoj se bitki netko umori, nekada život, nekada vi.“
Da, naša je odgovornost. Da, mi moramo reći čega se bojimo. Da, mi moramo smisliti rješenje. Da, mi moramo preuzeti stvar u svoje ruke. Radi se o našim strahovima i našim problemima.
„Preuzeti odgovornost za svoj život znači biti svjestan da svaka odluka koju smo donijeli, pa i ona najmanja ima svoje posljedice.“
Da, jako je jednostavno ovo napisati. Jer dok sam čitala priručnik, osjetila sam enormnu količinu ljutnje na Leu i njezino pisanja. Jer, kako ona misli da ja moram preuzeti odgovornost kad za pola mojih problema i strahova nisam ja kriva? Jer, nisam. Sve loše stvari koje su mi se dogodile su isključivo nečija tuđa krivica.
Jednostavnije je tako. Jer kad sam se prepustila utapanju u vlastitim strahovima, krivila sam druge i nisam poduzimala ništa kako bi se oslobodila straha. Jednom kad sam si posvjestila da sam JA kriva što se bojim, da sam JA kriva što loše reagiram na situacije, da sam JA kriva što se prepuštam, situacija je bila lakša.
Naravno, ništa se ne događa preko noći. Još uvijek se bojim hrpetine stvari: da neću naći posao, da neću imati kuću, da ću ostati stara cura (šala mala), da neću napredovati u poslu, da neću biti ustrajna u vođenju bloga, da će se moja kvaliteta rada srozati, da će ovo, da će ono…
Iznenadila sam se koliko mi je malo potrebno da počnem prevladavati strahove, tako da se svaki dan suočavam s njima. Meni je u tome najviše pomogla organizacija. Svaki dan se tako suočavam s njima. Svaki dan na poslu trudim se naučiti nešto novo, tražim si istraživanja koja bi mogla raditi, slikam knjige, povezujem se s ljudima, čitam knjige i dopuštam si otvoren um.
„Bez opraštanja nema otpuštanja.“
Nekada ne ide. I to je isto normalno. Jer nismo svaki dan superjunaci. I zato priručnik pomaže. Jer ide od korijena straha. Objašnjava arhetipove i načine na koji osobine utječu na suočavanje sa strahovima, ali i životom općenito.
Priručnik je podijeljen u 6 poglavlja: reci čega se bojiš, suočavanje, odlučivanje, učenje, otpuštanje i svrha. Pripremite se, jer trebat će vam i papir i olovka. Moguće je da se ćete se osjećati ljuto i frustrirano, pa vam savjetujem da upaljače maknete od sebe. Da, imala sam poriv da zapalim knjigu.
Bilo bi možda jednostavnije ostaviti knjigu ili ju zaobići u širokom luku, jer ako ju otvorite, očekujte par šamara sa stranica priručnika. Očekujte da će vas Lea pokušati protresti i reći vam da sve možete pustiti i da sve možete ostvariti. Sve. Samo je pitanje koliko ćete joj dopustiti.
„Možemo…
Napuniti tuđe srce radošću.
Prekinuti začarani krug mrzovolje.
Biti zahvalni.
Nadahnuti i ohrabriti.
Zagrliti i razumjeti.
Pomiriti se i pustiti.
Poštivati.
Služiti dobroti.
Usrećiti.
Jednostavno biti.
Istinski superjunaci znaju svoju svrhu. A ti?“
Povodom Dana žena, Lea je bila toliko draga, te mi je odgovorila na nekoliko pitanja. Uživajte!
Možeš li nam reći nešto o konferenciji Superjunaci biznisa? Kome je namijenjena? Isključivo poduzetnicima? Mogu li se i „obični smrtnici“ naći u njoj?
Konferencija Superjunaci biznisa namijenjena je svima koji su u poslovnom odnosu koji nije zadovoljavajući, posebice kroz prizmu odnosa u timu. Danas u Hrvatskoj, više nego ikad, trebamo predvodnike promjena. Trebamo ljude koji će imati postavljenje jasne vrijednosti prema kojima žive i koji su dovoljno snažni da promijene okolnosti u kojima se nalaze. Takvi ljudi su pokretači promjena, a promjene kreću od nas samih. Dovedemo li red u svoj svijet, što bismo tek mogli napraviti za svoju obitelj, tim, kvart, grad i šire? Odgovor je definitivno da – svi smo mi na kraju dana obični smrtnici, i slobodno se osjetite pozvanima na Superjunake biznisa. (http://superjunaci-biznisa.com)
Kako stigneš sve napraviti? Voditi tvrtku, pisati knjige, biti žena, majka? Organizirati konferenciju?
Davno sam shvatila – želim li rasti u poslovnom smislu, moram naučiti delegirati. Sve što ne moram odraditi sama, zadužim nekoga. Kada se dobro organiziraš, sve stigneš. I o tome će govoriti Tamara Kajari na konferenciji koju smo spomenule. Kako ona kaže „Mentalni mir je neprocjenjiv.“, a ja sam na tome dobrano poradila.
Čega se ti bojiš? I jesi li se ostvarila?
Strah je neminovan, to je činjenica. No, naša reakcija na njega je u ovom i mom slučaju važnija. Bojim se, ali se nosim sa svim izazovima koje život donosi. Sa strahom se uvijek suočavam, kako bih pronašla na njega odgovarajuće i umirujuće rješenje (makar i privremeno). Nakon što sam se odlučila suočiti sa svim svojim strahovima, moje putovanje ka samoostvarenju je krenulo. Danas, nakon toliko godina poduzetništva znam da se i danas ostvarujem u svemu u čemu radim. Ispunjavam svoju misiju – a to je mijenjaj i potiči na promjenu, u svemu što radiš.
Sumnjaš li nekad u svoj uspjeh? Bojiš li se neuspjeha?
Nakon 16 godina poduzetništva, ne. Neuspjehe volim jer sam ih preživjela te na njih gledam kao korake koje sam morala proći kako bih iz njih naučila. Nema uspjeha bez neuspjeha. No, važno je znati da i neuspjehe treba „planirati“. Zapravo biti svjestan da uvijek postoji mogućnost da se naš plan ne ostvari, ali da je u tom trenutku važno biti pomiren i s time. Kad se pomirite, primjerice s neuspjehom projekta, razočarenje je manje i slobodni ste se fokusirati na nešto novo.
Jesu li ti nekad rekli da nešto ne možeš? Što si ti tada napravila?
O, da! Da neću nikada biti spisateljica. Da neću nikada dati otkaz Zavodu za katastar. Naravno da to uvijek ignoriram i napravim ono što mislim. Danas pišem. I imam poduzetničku karijeru 16 godina.
Koji bi savjet dala onima koji imaju ne samo jedan strah, već još ne znaju ni reći čega se sve boje?
Izaberite onaj koji vas najviše onemogućava da budete sretni i prestanite tražiti izgovore za njegovo rješavanje. Napišite ga na papir i postavite si pitanje: u slučaju da se obistini taj moj strah, bi li mogla s njime živjeti? Ako je odgovor da, super napravite promjenu. Ako je odgovor ne – krenite u rješavanje. Možete se zapitati: Zašto ne biste? Što vam za to nedostaje? Mogu li pronaći barem jednu stvar koja bi mi pomogla da riješim taj problem? Što čekam?
Preferiraš li više pisati poeziju ili romane?
Naravno, oboje. Poeziju pišem vrlo često, imam materijala za još jednu zbirku, a i na romanu radim.
Pripremaš li neku novu knjigu?
Roman, upravo na ovu temu.
