AUTOR: Stephen King
IZDAVAČ: Algoritam
Krenimo mi danas od mog blaženog neznanja. Za jednu blogericu, pogotovo onu koja se bavi pisanjem o knjigama (knjige su nešto što ja volim i u što sam upućena), imam tog neznanja na pretek. Još se i hvalim tim (ne)znanjem.
Knjigu koju gore vidite na slici je Ono (It) i zapravo grozno zvuči na hrvatskom. Zašto? Zato što svaki put kad me je netko pitao što čitam, moj odgovor je, logično, bio Ono. I onda oni u mene blijedo gledaju. Koje? Pa Ono. Pa koje? Ono od Stephena Kinga. Ahaaa. Ali, pohvale za točan prijevod.
Vratimo se mi na moje neznanje. Ja vam tu knjigu želim pročitati već cca 10 godina. Najveća prepreka u tome mi je bio broj stranica. Ok, 1000 stranica nije puno, ali to je jedna knjiga, a ne knjiga u nastavcima, pa sam si ja sve mislila što on to sve može napisati u toliko stranica. Sreća pa je naše izdanje u dva dijela, jer bi inače umrla dok bi teglila cijelu knjigu.
Sad tek idemo na moje neznanje. Kako sam ja za nju čula prije 10 godina, mislila sam da je tada to nova knjiga. Sad, kad sam ju se spremala pročitati, još sam bila uvjerena kako je knjiga izašla prije 10 godina. Guess what? Izašla je 1986. godine. Ne ide mi ni u prilog činjenica da znam za film dosta dugo (nisam ga pogledala), pa nisam uspjela to povezati.
Prije nego što sam počela pisati blog, nisam istraživala ništa o piscu ni o radnji ni o pozadini, ukratko ni o čemu. Dođem u knjižnicu ili odem u knjižaru i pročitam opis knjige i to je otprilike to. Ali, sad istražujem bespuća Interneta, samo za vas.
„Ravnati se prema intuiciji i jest kao hvatati ritam i plesati na njega.“
Stephen King je napisao podosta knjiga. Napisao je 48 romana, 84 kratke priče i 16 novela u 44 godine spisalačke karijere. Jednom je prilikom rekao kako se trudi napisati barem 2000 riječi dnevno.
Osim Onoga, njegove najpoznatije knjige su Isijavanje i Carrie (blaženo neznanje, pa se ugodno iznenadim). Njegove knjige su pretvorene u filmove više od bilo kojeg živućeg autora. Rukopis za knjigu Carrie je bacio u smeće, ali ga je našla njegova žena i inzistirala na tome da ju nastavi pisati. Pisao je pod dva pseudonima: Richard Bachman i John Swithen. Fanovi su otkrili kako on stoji iza imena Richard Bachman, pa je on objavio da je umro od raka i nije više pisao pod tim pseudonimom.
Panično se boji broja 13. Kad čita, ne pravi pauzu na stranicama koje završavaju s brojem 13 ili ako zbroj stranica daje 13. Dok piše, ne prestaje pisati dok ne dođe do „sigurnog“ broja. On i njegova žena vlasnici su tri radio stanice. Stephen King je bio alkoholičar i narkoman, ali je sada čist zahvaljujući svojoj ženi i prijateljima.
„Sve je puno teže kad je za pravo. Tad se zagrcneš. Kad je za pravo.“
Sad možemo krenuti na Ono. Radnja se u knjizi odvija paralelno, tijekom 1957. i 1985. godine. Prati družinu koja se naziva „Klubom gubitnika“: Bill, Ben, Beverly, Stan, Mike, Eddie, Richie. Prva stvar: ja sam Eddija stalno zamišljala kao crnca zbog Tekkena 3 (ako ste igrali, znat ćete na kog mislim), a Mikea kao bijelca. Može King napisati što hoće, ja sam si to tako zamislila. U njihovom gradu Derryju, nestaju djeca, a nitko ne zna što se zapravo događa. Jedino Bill i njegova družina znaju da iza svega stoji Ono. 27 godina kasnije, sedmorka se vraća u svoj rodni grad jednom zauvijek uništiti Ono. Koje? Šalim se.
Nakon što shvatite da knjiga prati 7 glavnih likova, nije teško pojmiti da imate 1000 stranica za pročitati. Apsolutno svaki lik je opisan do najsitnijih detalja. Iako je Bill „prvi među jednakima“ i radnja počinje ubojstvom njegovog brata, svaki lik je jedan dio slagalice. Oni su jednostavno djeca. Djeca koja se vole igrati i koja prijateljstvo grade kroz igru. Kada se susretnu s Onim, njihovo prijateljstvo je ono što im daje snagu.
„Jedna ideja pali tisuću zvijezda.“ Ralph Waldo Emerson
SPOILER ALERT!!! OVO POGLAVLJE PRESKOČITE AKO NISTE ČITALI KNJIGU. Iako mi je knjiga apsolutno fantastična, postoji jedan dio koji me je duboko razočarao i prenerazio. Radi se o sceni seksa na kraju knjige, kada njih sedmoro misli da je pobijedilo Ono. Dakle, to je skupina djece od 11 i 12 godina. Jel samo meni to čudno? Kada se Beverly počinje prisjećati tog događaja kaže. „Vodila sam ljubav sa svima“. Moj mozak je to pokušao kompenzirati s time da je zaista spavala sa svima, ali u različitim periodima života. No, kada King napiše da je to doslovce bila „redaljka“, ja sam ostala u šoku. Bez obzira na kontekst vremena, bez obzira na bilo koji razlog meni je to ogavno. Potpuno nepotrebno za radnju, kad su si oni prerezali ruke s komadom stakla i tako se povezali. Ovo mi je bilo totalno vulgarno i nepojmljivo i nije mi ta scena nimalo u redu.
MOŽETE NASTAVITI ČITATI. Čitala sam krimiće, čitala sam trilere, ali nisam čitala horore. Imala sam ono tinejdžersko razdoblje kada sam čitala R.L.Stinea, ali oni se ne mogu usporediti s Kingom. Knjiga mi je bila stalno napeta i držala me u neizvjesnosti. Bila je jeziva i bila je strašna u tolikoj mjeri da me je plašio zvuk zvona na mobitelu dok sam čitala. Trenutno imam poteškoća s monitorom, pa sam se toliko uplašila kada je monitor počeo proizvoditi zvukove, a ja sam čitala Ono. Nisam mislila da knjiga može dati taj osjećaj.
„Nema smisla poletjeti ako se ne možeš spustiti.“
Što se tiče filma, ne planiram ga pogledati. Dečko me je nagovarao, makar da ga pogledamo preko dana da se ne uplašim, ali sam pogledala pola trailera i shvatila da je za moje živce pametnije da ga ne pogledam. Prijateljica mi je rekla da će film biti iz dva dijela i da radnja ne teče paralelno, već je prvo napravljen dio kada su oni djeca, i da će biti snimljen još jedan dio kada su odrasli. Taj mi princip u filmu ima smisla. Zbog paralelne radnje, prvih 50tak stranica mi je zadavalo muke. Prebacivanje godina, totalno drugi likovi, uvođenje hrpe drugih likova, isprepletena radnja, detaljni opisi. King si je dao truda, pa je opisivao i ulica i križanja ulica i planove grada. Za početak dosta teško, no kad upoznate svu masu likova, radnja teče glatko.
King je htio da Ono ne bude klaun, već trol, jer je inspiraciju našao u Norveškoj bajci u kojoj tri koze nadmudruju trola. Ronald McDonald je bio jedna od inspiracija za klauna Pennywisea. Postoje i neslužbene priče da je inspiracija za Pennywisea bio serijski ubojica John Wayne Gacy koji se oblačio u klauna i ubijao djecu. King je Ono pisao čak 4 godine i pod utjecajem kokaina. S obzirom da je Ono u Americi samo jedna knjiga, ona teži skoro 2 kilograma.
Klauni nisu nešto što mene generalno plaši, bar ne u knjigama. Ali Pennywise, je toliko puno više od klauna. Pennywise je u punom smislu riječi Ono.
Moje tople preporuke za ovu knjgu, bez obzira volite li horore ili ne. Ovo je prvo priča o prijateljstvu. Iskrenom prijateljstvu i o tome što obećanje znači, bez obzira koliko imate godina.
Ja sam od Kinga čitala Herčeve u Atlantidi, ali je to bilo toliko davno da više ne znam o čemu se radi. Jeste li čitali Ono ili neku drugu knjigu od Stephena Kinga?
