AUTOR: Janko Matko
IZDAVAČ: Večernji list
Tijekom cijele srednje škole, čitala bi isključivo preko praznika. Preko zimskih i proljetnih nešto manje, ali zato sam si uvijek davala oduška tijekom ljeta. Obično smo mama i ja išle u gradsku knjižnicu, pa tamo podizale knjige. Kako je limit na našoj iskaznici bio 4 knjige, 2 je podigla ona, a 2 ja. Jednom sam pročitala „moje“ dvije knjige, a nisam bila u prilici podići nove, pa mi je mama rekla da si uzmem nešto od knjige koje imamo kod kuće. Nisam znala što bih uzela, pa mi je dala knjigu Svjetlo ugaslih očiju Janka Matka.
Od svih njegovih knjiga koje imam kod kuće, ona je meni dala onu bez lijepog omota, čije su korice bile potrgane i ishabane. Zbog te sam knjige naučila da knjigu ne treba suditi po koricama (kojih nije bilo). Ja sam tu knjigu pročitala u trenu i uvijek mi je ostala u lijepom sjećanju. Zato sam i bila sretna kad sam čula da nam je Janko Matko knjiga za čitateljski klub. Ponadala sam se da je predloženo Svjetlo ugaslih očiju, ali je ipak izabrana Moć zemlje.
Moram odmah reći da mi se naslovnica nimalo ne sviđa. Tu knjigu nemam u svojoj zbirci, pa sam ju morala uzeti iz knjižnice. Dopalo me je novo izdanje knjige Večernjeg lista, koje se prodavalo uz novine prije par godina. Naslovnica mi izgleda previše moderno, nikako mi se ne uklapa u vrijeme radnje (nešto malo prije prvog svjetskog rata). Da budem iskrena, ni staro mi izdanje ne paše toliko, ali mi je 10 puta bolje od novijeg izdanja.
„Voljeti – znači ljubiti.“
Janko Matko piše o domovini, vjeri, ljubavi, selu. Tom temom prožeta je i Moć zemlje. Glavni lik je Vera pl. Jurić, kćerka bogatog plemića Matije pl. Jurića, koji posjeduje, između brojnih imanja, dvorac Kremenicu. Dvorac se nalazi u selu nedaleko od Karlovca. Matija sa svojom obitelji redovito tamo boravi, te nadgleda radove koji se odvijaju u njegovim vinogradima i šumama. Njegove dvije kćerke su čista suprotnost. Jela, tiha, blaga, mirna i Vera, ohola, gorda, ponosna plemkinja. Karakterno je slična ocu. Njen otac i Vera misle kako su bolji od ostalih, te mrze seljake. Smatraju da su seljaci stvoreni samo kako bi obrađivali zemlju i da ništa drugo ne trebaju znati.
Ona svoje vrijeme provodi u Kremenici lagodno, na svome konju, uživajući u jahanju. Toliko je ohola i bezobrazna da ide po tuđim imanjima i poljima, ne obazirući se na štetu koju će nanijeti seljacima, jer će sve to platiti njen otac. Sve dok jednog dana, ne susretne Juru Krnečića koji joj se baš neće maknuti s puta. Dogodila se ljubav za koji nikad niste čuli.
Vera plemenita Jurić odlučuje sve ostaviti kako bi se udala za Juru. Ostavlja svoje bogatstvo, svoje haljine, svoju raskoš i svoju obitelj kako bi mogla postati Jurina žena. Odriče se i svoje titule, te postaje Vera Krnečićeva. Bez titule, ona je postala obična žena, seljanka, koja je morala naučiti raditi za sebe, za obitelj i za zemlju.
„U ljubav se ne može nikoga uputiti niti se ona može naučiti.“
Mislim da nikad nisam napisala ovoliko teksta, a da vam nisam ništa bitno otkrila. Pretpostavljam da je to zbog samog načina Matkovog pisanja. Radnja teče polaganim tempom, bez nekih pretjeranih užurbanosti, sa velikom dozom jednostavnosti.
Zanimljivo mi je bilo čitati o tom razdoblju i to u Hrvatskoj. Čini mi se da smo svi nekako više upoznati s načinom života u ostatku svijeta, nego u Hrvatskoj. Naučila sam i puno starih običaja kroz knjigu. Matko se drži običaja i tradicije, te im u knjizi posvećuje puno pažnje.
Potreslo me je što je Moć zemlje istinita priča. U nekoliko navrata sam bila ljuta što je Matko na jedan način stvarao zaplete, ali sam se onda sjetila da ih nije on stvarao, on je samo zapisao sudbinu Vere. Kako kaže sam Janko Matko:
“Ovaj roman o životu Vere Krnečić rođ. pl. Jurić napisao sam po njezinom pripovijedanju istinskih doživljaja i događaja, ne samo da prikažem neobičan život plemenitašice, koja se udaje za seljaka, nego i životne oblike našega sela. Mnogi nisu imali prilike izbližega upoznati ljepotu, čari i snagu sela te dušu i srce seljaka, a osobito njegovu silnu ljubav prema grudi zemlje, na kojoj se rodio. Stoga se događa, da zbog neupućenosti kod mnogih vlada čudno shvaćanje o selu i seljaku, a nerijetko se čuje i izraz: “Prost si kao seljak”.
Ovakav način razmišljanja i izražavanja ne služi nam na čast, pa bi se toga valjalo okaniti. Ovo skromno djelo napisano je također zato da posluži upoznavanju života hrvatskog seljačkog naroda i sela, kojega snazi – kako kaže glavna junakinja ovoga romana – ne odoli nitko, tko s njime živi, jer ga selo pridobije i pretopi u sebe.”
Janko Matko meni je jako drag pisac, iako sam bila pročitala samo Svjetlo ugaslih očiju. Zbog te knjige sam imala velika očekivanja od Moći zemlje i moram reći da me je u početku malo razočarala. Radnja mi je tekla previše sporo i teško mi je bilo čitati dijaloge koje nisam u potpunosti razumjela. Ali, na kraju, svako malo bi mi oči zasuzile i pročitala sam ju u jednom dahu. Možda bi se isto tako osjećala da krenem ponovno čitati Svjetlo ugaslih očiju.
„Ljubav se ne naručuje, ona dolazi sama.“
Puno sam razmišljala o Veri. Veri iz plemićke obitelji koja se odrekla svega radi ljubavi i ostala doslovce bez ičega. Imala je samo svoga Juru. Još mi je teže to pojmiti kada je radnja smještena u doba prije prvog svjetskog rata. Tada nije bilo jednostavno ostaviti sve, jer nisi skoro imao gdje ni pobjeći i početi ispočetka. Ona je svoj početak morala naći samo par kuća dalje od svog dvorca, u selu u kojem je svi znaju. Nije mogla ni otići u drugo selo ni u drugi grad, jer je Jure svoju kuću i svoje imanje imao u tom selu.
Krenimo sad na Janka Matka, koji je najznačajniji predstavnik pučke književnosti, a koji nije dobio priznanja za svoj rad od kritike, baš zbog tog statusa. Kritika je njegova djela najčešće prešućivala jer su bez umjetničke vrijednosti, ali s dubokim pučkim shvaćanjem socijalne ravnopravnosti. Janko Matko rođen je u Brleniću pokraj Krašića. Zbog slomljene noge i prvog svjetskog rata prekinuo je školovanje, izučio urarski, optičarski i draguljarski obrt.
Matko se ubraja među rijetke autore koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Njegove su knjige uvijek vezane za hrvatski narod i svaki je njegov roman zasnovan na istinitom događaju, ali oblikovan tipičnim karakteristikama sentimentalnog ili pustolovnog romana. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti.
Bez obzira što piše sentimentalno i jednostavno, meni je Janko Matko jako drag pisac. Nadam se da će i on jednog dana dobiti svoje pozitivne književne kritike, jer je brojnim generacijama pokazao istinite priče s hrvatskih područja, sa snažnim emocijama i porukama.
Comments